Lanine četiri godine u Njemačkoj: Mislim da je Njemačka učinila da se osjećam vrijedno, korisno, slobodno, motivirano i da se ničega ne bojim!

5844

Greška koju svi napravimo pri dolasku u Njemačku, pa tako i ja, je ta da pristajemo raditi bilo što. Ne raspitamo se o svojim pravima i dopuštamo da nas iskorištavaju, često naši ljudi, radi toga što ne znamo jezik…

Počinje nam tako svoju priču Lana Poljak koja živi u Münchenu posljednje četiri godine.

“U Njemačku sam se preselila želeći zaraditi nešto novca kako bih mogla platiti školarinu za jedan privatni fakultet u Zagrebu. Plan je bio ostati tek nekoliko mjeseci kako bih se mogla vratiti i studirati ono što volim. Kad sam ovdje došla, uvidjela sam da je stvarno teško, ne onako kako sam ja to sve očekivala. Jedino što sam mogla pronaći bili su poslovi čišćenja i nekako se čovjek baš loše osjeća jer znaš da možeš više”, govori nam Lana.

Ono što joj je pomoglo da prevlada tu prvotnu razočaranost bio je njen Klub mažoretkinja.

“Pomislila sam, ako već moram raditi tako težak i nedovoljno plaćen posao, barem da radim i nešto što će me činiti sretnom. Mažoretkinje su oduvijek bile moja velika ljubav i uz veliku pomoć FC “Croatia” uspjela sam osnovati svoj Klub i pronaći prostor. Onda sam se počela osjećati malo bolje.”

Nakon čišćenja pronašla je posao kao pomoćnica starijim osobama pri odlasku u kupovinu, doktoru i tome slično.

“Ja sam bila stvarno zadovoljna na poslu i odustala sam od ideje o povratku u Hrvatsku, ali ne i od ideje o studiranju. U Njemačkoj bi mi to bilo stvarno teško zbog jezika, tako da sam uspjela pronaći i upisati Studij za odnose s javnošću u Sloveniji koji je uglavnom online i na hrvatskom jeziku. I dalje sam cijelo vrijeme pokušavala pronaći bolji posao, prijavljivala se na razne natječaje i nakon nekog vremena počela sam u pekari Ihle raditi minijob vikendom”, nastavlja Lana.

Na njenom novom poslu su joj predložili da uzme jednu poslovnicu, u smislu franšize. Na početku joj se ideja nije svidjela jer se nikad nije vidjela u tome.

“Nakon što sam razmislila i razgovarala s dečkom koji mi je ponudio svoju pomoć, odlučila sam pokušati. Obavila sam desetak razgovora s njma, puno su mi pomogli oko papirologije i same organizacije. I na kraju sam imala svoju pekaru. Sad sam tako sretna zbog toga, posao nije uopće težak, sam si svoj šef i lijepo se zaradi.”

Poučena iskustvom, želi podijeliti svoju priču kako bi potaknula i druge ljude da pokušaju.

“Stvarno se isplati i nije toliko komplicirano!  Htjela bih samo reći ljudima koji se osjećaju tužno jer se lome za nekih 1300 eura da pokušaju. Ako misle da za njih nema nade, nekako bih voljela da im moja priča otvori oči i da uvide da se sve može i da ne moraju ostati tu gdje sad jesu. Toliko je mogućnosti, prekvalificiranja, doškolovanja… Samo naučiti osnove jezika i onda se mogućnosti same otvaraju. Znam da će svi pomisliti sada da je meni bilo lako jer znam jezik i jer me je netko vodio kroz sve to. No, to nije istina. Moje poznavanje jezika je osrednje i nisam imala nikoga da mi pomogne. Sama sam poslala zamolbu, išla na razgovore, raspitivala se na sve strane, iskreno im rekla pri preuzimanju franšize da ja njih čak i ne razumijem sve što mi govore”, govori nam Lana i zaključuje “Znači ako stvarno nešto želiš, možeš to ostvariti!”

Za kraj nam je kazala: “Mislim da ljudi ovdje nemaju granice, možeš sve što želiš, jedino što trebaš je kucati i otvorit će se ne jedna, nego pet vrata. To sam vidjela iz svog primjera, sve što sam naumila ostvariti ovdje, uspjela sam jer sam tražila, zvala, pokušavala, pitala, istraživala na internetu i uvijek se našao netko tko će mi pomoći. Imam sad dosta novih planova za budućnost i mislim da je Njemačka učinila da se osjećam vrijedno, korisno, slobodno, motivirano i da se ničega ne bojim!”