Bosanka u Njemačkoj: “Život je lijep, ako si poštar. Šalim se, život je lijep, ako si lud…”

7528

Život je lijep, ako si poštar. Šalim se, život je lijep, ako si lud…

Mlada Aziza Salić, odnedavno poštarica u Njemačkoj, sljedeća je koja s nama dijeli svoju životnu priču.

„Tek kad sve prođe, shvatiš da i nije tako loše. Moglo je biti i gore. Doduše, moj život nije prošao, tek počeo, ali taj mali put, od odluke da odem u Njemačku pa do danas, počeo je otprilike ovako: Magistrirala sam „Menadžment i organizaciju“ na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. U međuvremenu sam volontirala i radila kojekakve studentske poslove. Nakon studija, sve je bilo isto. Volontiranje i kratkoročni poslovi, dva, tri mjeseca. Što me potaklo da odem iz Bosne? Ne, nije samo posao, iako je to bila kap koja je prelila čašu. Sustav, politika, ograničenja, mentalitet i još par stvarčica su glavni razlozi“, započinje svoju priču Aziza.

„Bila sam na mnogo intervjua, prođem testiranje, ali na tome se i završi. Zadnji intervju je bio u jednoj banci. Gospođa koja me intervjuirala, vidjela je sve moje certifikate, potvrde i priznanja i rekla mi: „Pošto vidim da voliš volontirati, možeš kod nas raditi džaba“. Ne znam kako sam se suzdržala da ne zaplačem, ali to me baš pogodilo. Hmm, pa neću čitav život raditi džaba. Pokupila svoje papire, izašla i tad sam odlučila da je to bio zadnji intervju u Bosni na koji sam otišla. Okay, ima i drugih načina.“

Nekoliko je puta studentski išla u Njemačku raditi. Bilo je teško, ali zanimljivo, govori nam.

„Druženje, ekipa, sve osigurano, tvoje je samo da radiš. Počela mi se sviđati ideja da živim i radim u Njemačkoj. Nekad davno sam predala za termin za vizu, bez ikakvih planova da odem, što bi se reklo, slučajno. Nedugo nakon mog zadnjeg intervjua, sjedim sa svojim ukućanima, pijemo kavu i ja listam Facebook. Dobro se sjećam, bio je 1. April. Svima poznati „Sabit iz Tarčina“ je napisao objavu, nešto kao : „Dobio sam termin za vizu iz ambasade. Odmah nakon toga stiže drugi mail, kao aprilili.“ Smijem se i govorim što li je s mojim terminom, predala sam prije 19 mjeseci. Ulazim na mail i vidim termin za vizu iz ambasade, 1. Aprila. Ma daj, nemoguće. Aprilili ili ipak ne?! Ma kome se to sreća smješka i 1. Aprila. Onome tko voli da se smješka.“

Foto: Privatni album

Za Azizu sve se okrenulo preko noći. Odmah se bacila u potragu za poslodavcem, naravno preko Facebook-a. Nije imala ni poslodavca, ni ugovor, niti je poznavala njemački jezik.

„Tko kaže da su naši ljudi loši?! Odmah mi se javilo par ljudi da me uputi gdje da se obratim. Dobila sam privatnu poruku od jedne djevojke iz Münchena, koja je sad moja dobra prijateljica – ljubav za Sandu, ako hoću da radim u McDonaldsu, odmah će mi ugovor poslati. Kao da imam nekog izbora za tako kratak period. Hoću, pa polako, snaći ću se. Sutra već nova ponuda. Poštar u Deutsche Post. Bolja satnica, bolji uvjeti, samo daleko od kuće. Razmišljam, kako god, kod kuće nisam. Prihvaćam ponudu. Hamburg. Poštar. Zvuči zanimljivo. Dobila ugovor, dobila vizu, kupujem kartu, sutra polazim, 09. svibnja 2019. Nemam stan, nemam ništa. Noć prije polaska našla sobu preko Fejsa. Okay, polako, snaći ću se“, i dalje je bila optimistična.

Nakon dolaska u Hamburg sve joj je bilo novo i čekali su ju samo problemi. „Imaš 15 dana da riješiš neke papire, ne znam ni što je što, ni gdje je što, ni kako što.. Ali polako, snaći ću se. Još jedan izazov samo. Na kraju, najvažnije da znaš da sve možeš, samo ako u to vjeruješ. Bilo je mnogo teško na početku. Sam, bez ikoga svog, bez ičega. Vrijeme je prolazilo, bilo je milijun situacija kad sam se pitala: „Što mi ovo treba?“, „Do kad ovako?“, „Hoće li ikad biti bolje?“ „Hoću kući.“, „Hoću samo da sam sa svojom obitelji, ništa mi više ne treba..“ Recimo na poslu, morala sam da vozim auto, a nisam imala apsolutno nikakvog iskustva. Ni bicikl nisam znala voziti, a kamo li auto. Vozački položen četiri godine prije toga. Ali, kol’ko me nešto tjeralo da odustanem, nešto drugo me još više tjeralo da izdržim još malo. Tako je i bilo. Rješavala jedno po jedno. Njemački učila usput, na poslu. Učila da vozim. Učila da radim. Posao pretežak. I to sam svladala. Znači, vrijeme je lijek. Snašla sam se bolje nego što sam očekivala. Težak je put bio, mnogo težak, ali slatko je sve to. Na čemu bismo inače učili da nije borbe“, kazala nam je Aziza.

Foto: Privatni album

Slobodno vrijeme počela je koristiti da piše doživljaje s posla, da svu tegobu i muku s nekim podijeli.

„Prijateljica Edina me nagovorila da objavljujem svoje priče (op. a. Instagram profil zizi.in.germany). Volim svoj posao. Koliko je težak, toliko je zanimljiv. Balans savršen. Nitko ti nije iznad glave, imaš slobodu. Trudim se da sve svoje doživljaje iznesem na humorističan način, na kraju krajeva, ništa nije toliko ni teško, ako znamo da prihvatimo na pravi način. Moje priče su možda i smiješne, ali ja sam to zaista sve proživjela i točno znam kako sam se osjećala. U tom trenutku bilo je sve, samo ne smiješno. Bilo je strašno. Želim samo da motiviram ljude, da ih nasmijem. Želim sebe da motiviram i da kroz priče gledam osobni napredak. Ne želim da zaboravim. Sad jedva čekam neku nezgodicu da mogu pisati. U svemu „insan“ traži motivaciju. Na kraju, za svaki trud dobijemo neki rezultat.“

Često kaže, radije bi ovdje čistila, nego u Bosni u struci radila.

„Zaista to i mislim. Jer nigdje nisam doživjela toliko poštovanja nadređenih kao ovdje. Nekako, daje mi osjećaj kao da smo svi na istoj hijerarhijskoj liniji. Ovdje se poštuje tvoje vrijeme. Nije sve ni stvar posla. Privatno, ovdje te nitko ne pita kad ćeš se udati. Ovdje te nitko ne pita što čekaš. Zakasnit ćeš kao negdje. Ovdje imaš svoj život i živiš svoj život onako kako ti hoćeš. Nitko ti ne nameće ni pravila ni ograničenja, osim tebe samog. Ovdje imaš svoju slobodu. Daleko od svojih, propustimo možda neke važne datume, neke važne rođendane, neke važne događaje, ali bliskost ne propuštamo, bez obzira koliko smo daleko. Posvećeni smo. Kad nazovemo, znamo da slušamo, znamo da volimo. Shvatimo što vrijedi tek kad odemo, ali tad naučimo i da cijenimo. Da više volimo. Da više poštujemo. Da smo više zahvalni“, govori nam ona svoje mišljenje o životu u Njemačkoj.

Za kraj zaključuje:

„Nesreća je valjda to što ne smijemo da se usudimo, bojimo se da je pogrešno vrijeme, ali sreća je valjda što se ipak odvažimo i pokušamo još jednom, negdje tamo daleko. Sam i ispočetka. Na kraju, zašto bi i vrijeme bilo pogrešno. Vrijeme nikad nije pogrešno. Pogrešne su neke naše odluke, neki naši ciljevi, neke naše radnje, ali uvijek nam je lakše da krivimo vrijeme i okolnosti, nego da prihvatimo odgovornost.

I da, najvažnije – Život je lijep ako si poštar. (Čitaj – ako voliš ono što radiš i ako radiš ono što voliš).“

Ukoliko želite doznati više informacija o tome kako dobiti posao u njemačkim poštama, možete to doznati na ovom linku.

Želiš li besplatni prvi primjerak magazina “Naši”?

DA NE