Moja priča: Kad već pišem vaše, red je da ispričam i svoju

1183
Foto: Privatni album

Sigurno zvuči lijepo! Moj život, kad o njemu govoriš uz kavu. Netko možda čak pomisli da bi se rado mijenjao…

Najgore za novinara je pisati o sebi. Odakle početi, što reći… Ali…  Ako od vas očekujem da mi ispričate svoje priče, mislim da je okej da i ja vama kažem svoju. Barem dio, onaj koji svatko od nas sebi može dopustiti  da kaže javno. I vi i ja znamo da je ono što ću napisati samo dio istine koju ja svaki dan živim.

Moja priča počinje rođenjem u Travniku u bivšoj Republici ’88. godine. Život mi je bio naklonjen tako da sam dobila najbolje moguće roditelje i obitelj koju možete zamisliti. Tata Vinko i mama Ana su cijeli svoj život posvetili nama, svojoj djeci, meni, Josipu i Valentini. Da imamo dom i ono najvažnije, odgoj i obrazovanje kako bi nekad postali uspješni ljudi. Poslije rata tata je, uz svoj posao vatrogasca, prodavao povrće i voće po selima kako bi zaradio za neki normalan život, a i nama pružio sve što nam treba. Nakon par godina, mama je otvorila trgovinu u našoj kući i njih dvoje su nekako, zajedno, „stali na noge“.

Uspjeli su mene poslati na studij novinarstva u Mostar i nadali se da ću nakon par godina pronaći posao i pomoći pri školovanju brata i sestre. No, život je imao drukčiji plan. Na prvoj godini faxa, udala sam se. Njih dvoje su inzistirali da ipak završim fakultet, oni će sve troškove snositi.

Da ubrzamo deset godina poslije. Fakultet sam završila, dobila kćerku, radila u struci, lijepo zarađivala… Ali, evo me ipak u Njemačkoj. Sve svoje sugovornike uvijek pitam koji im je bio razlog odlaska iz domovine. Svoj razlog i dalje ne znam.

Nakon preseljenja zahvaljujući, sada bivšem, mužu koji je ovdje već radio, mogla sam malo birati poslove. Počela sam raditi u hotelu na recepciji u sebi misleći kako sam ja ovdje samo par mjeseci da vidim svijeta, onda idem natrag. Ali, shvatila sam koliko mi se sviđa život ovdje. Mogućnosti, ljudi, mentalitet…

Foto: Privatni album

Sada, tri godine kasnije, mogu reći da govorim njihov jeziki. Loše, ali pričam. Ovdje se osjećam kao kod kuće. Shvatila sam to neki dan kad sam se svađala s Nijemcem koji je u podzemnoj vrijeđao muslimanku koja nije pričala njemački, ničim izazvan. Rekla sam mu: „Du kleine Nazi, lass sie in Ruhe!“. I ono kontam, možda nisam pravilno ni rekla, ali neće on kvariti ovu zemlju svojim jadnim postojanjem. Jer takvi ljudi su ovdje stvarno u manjini. Onda mi je postalo jasno – ti si Snježana kod kuće!

Trenutno radim kao Front office koordinatorica za münchenski ured jedne od najboljih kompanija na svijetu za investicijsko bankarstvo. Dobiti taj posao nije bilo lako. Bila sam mjesecima na „kurzarbeitu“, sama u kući s kćerkom. Škole zatvorene… Nas dvije iz dana u dan same, bez obitelji i prijatelja. Plaća mizerna. A u svijetu pandemija! Rekla sam sebi – nikad nisu okolnosti krive, uvijek je do nas, kako se ti s nečim nosiš. Znala sam koji posao želim što je vjerojatno posljedica Netflixa i gledanja serije Suites. Samo sam se morala natjerati i pokušati. A to je najteže. Pogledala sam na Indeedu što takvi poslodavci očekuju od kandidata, PowerPoint, Excell, Adobe… okej to znam. Shvatim koliko je i programiranje cijenjeno, a kako je moguće sam se naučiti. Tako sam počela učiti Python. Mislila sam, i ako ne dobijem novi posao, u hotelu ću moći neke poslove automatizirati i olakšati nam rad. Nakon šest intervjua s mojom trenutnom firmom dobila sam posao. Ja, koja stalno griješim kad pričam njemački, a u konkurenciji je bilo još stotinjak drugih, vjerojatno visokoobrazovanih Nijemaca. Pitala sam ih zašto su odlučili se za mene, kažu jer sam ja jedina bila uistinu kakva jesam. Svjesna svojih prednosti i nedostataka.

I tu sam sad, na Odeonsplatzu, po meni najljepšem dijelu Munchena, idem ujutro na posao, razmišljam kako imam sastanak s grafičkim dizajnerom u deset, mogla bih pauzu za ručak provesti s prijateljicom Isabelom koja isto radi u blizini. Trebamo vidjeti kakav je ovaj novi sushi restoran. U podne mi je online sastanak s voditeljima odijela ureda iz Europe s onima iz SAD-a. Kćerka mi je u školi do četiri, morat ću ranije izaći s posla. Kad dođem kući trebam završiti članak o Azizi i organizirati redoslijed članaka u novinama koje izlaze za dva tjedna. Jesam li platila Hort? Moram naručiti mami mikser i na putu kući kupiti namirnice, frižider nam je prazan. Elena ima termin za zubara sljedeći tjedan, moram tražiti slobodan dan. Nije dobro ispisala zadaću jučer, sigurno će učiteljica poslati email. I tako u krug…

Da, super život imaš! Kćerka ti je divna, imaš ogroman stan, predobar posao, zanimljive prijatelje. Single mom, living the dream…

Svi smo mi u „deset deka“. Ali, njoj je lako… Zar nije došlo vrijeme za prestati pronalaziti za sebe glupe izgovore?! Zato, prestani! Učini nešto od svog života na što ćeš biti ponosan, vjeruj u sebe, ti to možeš, i javi nam se da ispričamo i tvoju priču.

Snježana,

glavna urednica portala “Naši”

Želiš li besplatni prvi primjerak magazina “Naši”?

DA NE