“Lako je tebi!”: Ne, svatko od nas je krojač svoje sreće

1409
Foto: Freepik

Tko je krojač moje sreće? Koliko li sam samo puta sama sebi postavila ovo pitanje…

I nekako sam teško na njega nalazila odgovor. Mislila sam da moju sreću kroje svi oko mene. Čas bih tu ulogu pripisivala roditeljima. Čas bih ju davala svojim profesorima. Ponekada bih ju gurala u ruke prijateljima, ali rijetko kada sam samu sebe stavljala u prvi plan.
Lakše je bilo neke osobne neuspjehe pripisati nekome drugome ili pak lošoj sreći, nego
priznati samoj sebi, da se nisam dovoljno potrudila i dala priliku tom nekom neuspjehu, da i on ipak postane osobni uspjeh i donese mi osmijeh na lice.

Rekla bih, da se vrijeme učenja pretvaranja neuspjeha u uspjehe zove sazrijevanje. Shvatila sam, da je svaki moj „neuspjeh“ zapravo uspjeh, ako pogledam i drugu stranu priče, ako iz njega nešto naučim. Iako mislim, da nikada ne sazrijemo dovoljno, i da svejedno tu i tamo teško prihvatimo nekakav negativan razvoj situacije.

Najkritičnije razdoblje mojeg sazrijevanja, u kojem sebe nisam vidjela niti na trenutak kao
krojača svoje sreće, bilo je razdoblje u kojem sam odlučila napustiti svoju domovinu. U tom
razdoblju me mučilo sve što postoji na ovom svijetu. Svi su mi bili krivi, što sam donijela
odluku o odlasku, a nisam ju donijela preko noći. Trajalo je…
I nije bilo nimalo lako jer sam znala, da moja odluka ne utječe samo na moj život, nego i na život mojih najbližih.

Najviše sam se ljutila na veliku nepravdu, koja se zove podobnost i članska iskaznica. To su
tada bili krojači moje sreće! Niti jedno niti drugo nisam mogla niti željela iskoristiti, kako bih ipak ostala u svojoj domovini i tamo gradila svoju budućnost, jer u mojim očima to nije bilo ispravno. Nije niti danas. Željela sam biti cijenjena zbog svojeg obrazovanja, znanja i diplome koju sam stekla. Željela sam samo dostojan posao i pristojnu plaću od koje bih mogla samostalno graditi budućnost i ne ovisiti o roditeljskoj pomoći. Željela sam i dala sam sve od sebe, kako bih se ipak u svojoj domovini skrasila, ali moja domovina mene nije željela.

Za mene nije bilo mjesta čak niti u prodavaonicama jer sam za takve poslove bila prekvalificirana.

Znala sam da je put, koji sam odabrala, teži, ali isto tako i ispravniji. Moje znanje mi nitko ne može oduzeti! Kvalitete koje su mi usadili roditelji su i dalje u meni. To sam jednostavno ja. Samo sam sada trebala dati više od sebe, da bih nešto postigla negdje drugdje, jer sam samo u svojoj domovini „svoja na svome“. Na bilo kojem drugom mjestu sam stranac.
I bila sam to zaista, dok nisam čvrsto odlučila u sebi, da ću se ovdje, gdje sada jesam, osjećati kao kod kuće.

Moj početak nije bio lak. Niti jedan početak nije lak, ali nisam odustajala od sebe i svojih
životnih uvjerenja. Znala sam da će doći i mojih „pet minuta“, ako se potrudim naučiti jezik
zemlje u kojoj živim i ako se prilagodim novom životnom okruţenju.
Nije bilo nimalo lako! Puno puta sam poželjela odustati i vratiti se u svoju domovinu, ali onda bih se prisjetila svih onih poslovnih odbijenica i nikad odgovorenih e-mailova i to bi mi bio dodatni vjetar u leđa. To bi mi dalo snagu, da se borim dalje, jer život je borba. Svatko od nas se bori na svoj način.

Ipak, najteža je borba ona sa samim sobom. Ako tu pobijedimo, možemo sve, a ja sam uspjela pobijediti samu sebe. Uspjela sam sama sebi dokazati, da mogu i pobjediti svoje strahove i naučiti još jedan strani jezik i prilagoditi se novom životnom okruženju i dobiti priliku za posao u struci. Tome sam težila od onog dana kada sam donijela odluku o odlasku. Imam tu sreću, što uz sebe imam prekrasnu obitelj i divnog muža, koji su mi najveća podrška na svakom koraku. Bez njihovog ohrabrenja bio bi ovaj moj put još teži…

I evo me danas u stranoj zemlji na lijepom radnom mjestu na kojem netko zaista cijeni moj
trud, znanje i mene kao osobu. Okružena sam divnim kolegama, koje su mi velika u podrška u svakom novom poslovnom izazovu. Ne rugaju se, ako se ponekada nespretno izrazim, jer znaju, da njemački nije moj materinji jezik. Zapravo mi pomažu, ako zapnem. Ohrabruju me. Zbog njih je svaki radni dan razlog za osmijeh, razlog da dam sve od sebe i sutra budem još bolja. Sretna sam jer se moj trud OPET isplatio. Opet sam pronašla svjetlo na kraju tunela. Opet sam shvatila, da sam JA krojač svoje sreće i da samo o meni ovisi hoću li danas biti sretna i uspješna ili ne.

Od dolaska u Njemačku do pronalaska posla u struci prošle su dvije godine. Nije se dogodilo preko noći. Kucala sam na mnoga zatvorena vrata, ali nisam odustajala. Znala sam, da će se jednom neka otvoriti i za mene. Radila sam neke sekundarne poslove, polazila tečajeve njemačkog jezika, slušala radio i njemačku televiziju, zapisivala nove nepoznate riječi, satima ih prevodila i učila, ali nisam odustajala. Štoviše postala sam jača, hrabrija i samouvjernija. Naučila sam cijeniti samu sebe i svoje kvalitete i voljela bih, da to isto nauče i drugi jer to je ključ uspjeha.

Ja sam krojač svoje sreće i ti si krojač svoje!

Znam da nije lako naletjeti na ljude koji su naše sunce u tmurnim danima. Nisam ni ja uvijek imala oko sebe samo takve. Imala sam i one druge. I danas sam im zahvalna jer su mi u nekom trenutku dali dodatnu snagu, da im pokažem da su u krivu, da ja to mogu i da neću odustati! I znam, da je njihova negativnost prema meni, samo odraz njihovog vlastitog nezadovoljstva.

Puno puta su mi uputili onu rečenicu „Lako je tebi“. Puno puta… I svaki puta
bi me ta ista rečenica još jače zaboljela. Da, lako mi je sada, ali što sam sve prošla, da bih
došla do toga da mi bude lako? Zar nitko ne vidi moj put, moj trud, moje odricanje, ono jedno posebno mjesto u mojem srcu u kojem žive moji najdraži i koje često zaboli zbog
odvojenosti?
I zato prije nego što nekome poželiš uputiti jedno „Lako je tebi“, sjeti se da si TI krojač svoje sreće i učini već danas nešto za sebe, da i tebi bude lako…

U potpisu, jedna Slavonka

Želiš li besplatni prvi primjerak magazina “Naši”?

DA NE