Anđela u Njemačkoj: Najteže je kad se vraćaš od kuće, novoj kući

4559
Foto: Privatni album

Naša ovotjedna sugovornica je Anđela Raković, mlada spisateljica podrijetlom iz Crne Gore s trenutnom adresom u Frankfurtu.

U Njemačkoj živi već tri godine i trenutno je zaposlena u jednoj kompaniji u odjelu za knjigovodstvo.

“Teško su mi padali praznici, večere koje sam sama sebi servirala, suze kada ne mogu biti kući za Božić ili Uskrs. Teško mi je bilo dok sam bila bolesna, nekako očekuješ majku da ulazi, donosi ti čaj. Zagrljaj kada stigneš s posla, topao dom. Najteže je bilo kada se vraćaš od kuće, novoj kući. Napuštaš punu toplu sobu i vučeš kofer života sa sobom. Znaš da si sam i da nitko ne može da živi tvoj život umjesto tebe, ti si ga izabrao i ne daš ga, ali isto tako želiš i život od ranije. Dok tako misliš već si stigao u svoj drugi dom, i već je tišina, i već je samo jedan krevet raspremljen i shvaćaš da je to tvoja sudbina: Sve to te ojača, i postaneš hrabar i sam, ali isto tako kroz sve to izgubiš neki dio sebe. I taj dio se nikada više ne vrati”, iskrena je Anđela o tome što joj najteže pada u njenom novom životu u Njemačkoj.

Izdala je prvi roman sa šesnaest godina “Boja tuge”, zatim je stigao “Princeza crnogorska”koji će sada biti ponovno izdan pod nazivom “Miris loze”. U planu je da u prodaju uz knjigu krene i vino, koje će se zvati Jelena Savojska, po princezi kojoj je i posvećen roman. Izdala je i roman na engleskom jeziku koji je samo u elektronskom izdanju i može se naći na Kindle-u. S njim kreću pregovori za jednu veliku izdavačku kuću, tako da se nada da će polučiti uspjeh na američkom tržištu. Nakon toga napisala je “Rođeni pod istim nebom”, a ovog mjeseca svjetlo dana ugledao je i roman “Kad suze progovore”.

Foto: Privatni album

Sa svojim posljednjim dvjema knjigama, polučila je veliki uspjeh u Njemačkoj.

“Da budem iskrena i nisam baš očekivala takvu reakcije. Ponudila sam knjige našim ljudima u Frankfurtu i imala sam u tom trenutku kod sebe nekih pedesetak knjiga. Nisam bila sigurna da li čitaju, koliko čitaju, koliko će im to biti zanimljivo… Nakon jedne objave dobila sam preko 100 poruka. Bila sam toliko uzbuđena da sam im odgovarala, pisala na drugi papir tko želi knjigu, a uz to plakala od sreće. Moja najveća želja bila je da ljudi čitaju moje romane i da ih doživljavaju na onaj način kakav sam ih ja kao pisac doživjela i imala za cilj da opišem. Komentari su bili sjajni, a broj narudžbi se ušestostručio. Prodala sam veliki broj knjiga i još uvijek prodaja traje, kako prve tako i druge knjige”, priča nam Anđela.

Foto: Privatni album

Prije Njemačke živjela je u Americi

“Radila sam tamo kao student, i imala priliku da zaista radim u najboljim hotelima i učim od najboljih. Vremenom sam jezik usavršila i sklopila različita poznanstva koja su mi kasnije pomogla nakon mog preseljenja u Frankfurt. Tu sve počinje, jer sam valjda od trenutka kad sam otišla u Ameriku počela da se oslobađam i shvatila sam da mogu živjeti sama i da jedino mogu da živim u inozemstvu. Ne znam zašto, ali ja sebe nikada nisam mogla vidjeti u Crnoj Gori, čak i ako tu zemlju volim najviše na svijetu, osjećala sam da jedino mogu funkcionirati negdje dalje i bila sam upravu. Čim sam diplomirala, iste godine sam se preselila u Frankfurt. S obzirom da nisam govorila njemački jezik, ova zemlja je u mene ulijevala dozu nesigurnosti. Kako da se snađem tamo gdje ne razumijem?
Posao se desio preko noći. Prošla sam sve intervjue, i nakon 6 mjeseci rada za istu firmu napokon sam dobila mjesto u struci. Mogu slobodno reći da mi je Amerika pomogla da odaberem svoj put”, govori nam Anđela o svom životnom putu koji ju je doveo u Njemačku.

Ono što je posebno primjetila kod naših ljudi koji se presele u Njemačku je njihova borba. Kako nam kaže, ne misli da se ljudi na Balkanu doma toliko trude koliko kad se presele ovdje. Svi uče novi jezik, privikavaju se na nova pravila i kulturu, doškolovavaju se, trude se da napreduju u poslu… Zna da nije lako promijeniti život iz korijena. Otići iz svoje zemlje, od obitelji, prijatelja.

“Koliko god da se činilo jednostavno, zaista tako nije. To najbolje znaju oni koji su otišli. Ipak savjetujem svim mladim ljudima da slijede svoje snove. Nakon pola godine ja sam uspjela dobiti radno mjesto koje sam željela, s dobrim znanjem engleskog jezika, ali s druge strane i osnovnim znanjem njemačkog. Trud se isplatio i vjera. Poručila bih svima da ne prestaju vjerovati u svoje snove. Da rade na sebi, da se bore, da hvataju sve prilike. Da ustaju poslije svakog poraza i da vjeruju da je sve ostvarivo. I zaista jeste, ali samo ako dovoljno vjeruješ!”

Želiš li besplatni prvi primjerak magazina “Naši”?

DA NE