Nikola se planira vratiti u domovinu: Najvažnije je da ne ponižavamo sebe i svoje korijene

916
Foto: Saša Dobrijević

Nikola živi već pet godina u Njemačkoj. Po zanimanju je softverski inženjer, zaposlen je u struci, a uža specijalnost su mu embedded sustavi…

Rođeni Banjalučanin sretno je oženjen i već par godina München naziva domom. Razlog njegova odlaska iz Bosne je, kako nam priča, avanturizam.

„Ne mogu reći da sam otišao zbog materijalne situacije,  bio sam zadovoljan i u Banja Luci. Više je razlog bio ta želja da napredujem i naučim nove stvari u svojoj struci. Da nekako otvorim svoje vidike i da vidim kako stvari funkcioniraju na zapadu.“

Pored svog posla on i supruga su vlasnici, već dobro poznate, „Škole mentalne aritmetike“ u Münchenu. Radi se o izvannastavnoj aktivnosti predviđenoj za djecu od četvrte do dvanaeste godine života. Maleni polaznici uz stručno osoblje pomoću japanske metode uče kako računati na brz i točan način, a sve to kako bi razvili bolju koncentraciju, pamćenje, samopouzdanje i kreativnost.

„Već je otprilike petsto djece prošlo kroz našu školu i stekli su vještine koje će im koristiti za cijeli život. Nekad, kad vidimo koliko brzo računaju, čak i meni koji sam cijeli dan u brojevima bude fascinantno“, kazao nam je Nikola.

O svom iskustvu u Njemačkoj ima samo riječi hvale. Sviđa mu se ovaj način rada, uređenost društva i mnoštvo mogućnosti. Tu je stekao i par pravih prijatelja. No, to nije mjesto gdje se vidi u budućnosti.

„Nešto mi ipak nedostaje i ne vidim se kako ovdje gradim obitelj. Možda je to ona naša toplina, običaji… Ne znam. Planiram se vratiti i pokušati nešto kod nas ostvariti. Iskoristiti znanje koje sam stekao i pokrenuti svoje poduzeće. Nekako se nadam da će se stvari u Bosni početi mijenjati. Pomalo se nadam stvaranju nekog momentuma u kojem će mladi i stručni ljudi, koji nisu potkupljivi, preuzeti glavnu riječ, otvoriti nova radna mjesta i pružiti neki optimizam. Jer, što sam ja imao od toga ako sam dobro zarađivao, bio zadovoljan, kad ljudi oko mene rade za nekih 250 eura mjesečno. Moji prijatelji ne mogu sebi platiti režije, a ja bih trebao biti sretan jer mogu putovati i ići npr. na neko profesionalno usavršavanje. Možda sam idealist, ali imam osjećaj da će stvari uskoro krenuti na bolje!“

Za kraj je želio istaknuti jednu stvar koju je primjetio kod naših ljudi u Njemačkoj.

„Želio bih samo da se naši ljudi prestanu ponižavati, sebe, ali i zemlju iz koje dolaze. I ja sam prije mislio da su Njemačka i Nijemci toliko iznad nas. Ali nije tako, oni samo funkcioniraju na normalan način. Nama je to još uvijek teško zbog naše bliske prošlosti, ali i mi to možemo. Ne trebamo se stidjeti odakle dolazimo i ponižavati našu zemlju i kulturu. Meni je toliko drago kad vidim kako su naši ljudi ovdje sposobni i koliko uspijevaju snaći se u stranoj zemlji, što uopće nije lako. Zato, glavu gore i samo naprijed. Na kraju sve samo ovisi o nama samima…“

Želiš li besplatni prvi primjerak magazina “Naši”?

DA NE