Slavonka u Njemačkoj: Voljela bih na glas reći da nisam dobro bez da netko time hrani svoj ego!

2318
Foto: @andrey_rage via Twenty20

Baš je postalo teško u današnje vrijeme biti čovjek i pružiti ruku onome koji je posrnuo…

Nekako je lakše i jednostavnije podmetnuti nogu i okrenuti leđa. Zašto? Preteško pitanje…

Gdje je nestao čovjek?
Gdje je nestala ljudskost?
Gdje je nestalo suosjećanje?

U današnje „moderno“ vrijeme sramota je pokazati svoju krhkost i tražiti pomoć jer tko je još vidio tražiti pomoć?! Sramota je biti ranjivi čovjek jer si tada izoliran od društva. Sramota je biti „ja“. Ono što je do nedavno bilo normalno i podrazumijevalo se, postalo je itekako strano u ovom modernom svijetu.

Ne mogu se pomiriti sa stvarima takvima kakve jesu!
Nedostaje mi ljudskost. Nedostaje mi topla i utješna riječ, onda kada se raspadam. Nedostaje mi i onda kada je sve uredu. Nedostaje mi susjeda sa kojom je svaka kava bila odmor za dušu. Ne sviđa mi se ova nova, koja prvo skenira po stanu, da vidi jesam li usisala i obrisala prašinu, i odmjerava me od glave do pete, ne bi li primjetila i nabila mi na nos ta tri kilograma viška ili manjka. Ne sviđa mi se jer moram pred njom birati riječi, a i ona ih bira preda mnom. Nedostaje mi jednostavnost života.

Zašto smo postali tako bešćutni? Kada smo postali takvi? Zašto je važnije ono, što imamo na sebi od onoga, što nosimo u sebi? Zašto dijelimo ljude po veličini njihovih kuća i po markama automobila? Postali smo površni…

Zašto se pretvaramo i glumimo ono što nismo, kada je toliko jednostavno biti svoj i biti ono
što jesmo? Zašto si dodatno otežavamo ovaj život, koji je već sam po sebi dovoljno težak i
kompliciran?

Voljela bih da se vrati u modu biti čovjek. I to pod hitno!

Voljela bih na glas reći da nisam dobro bez da netko time hrani svoj ego i raduje se mojoj nesreći. Voljela bih na glas priznati da sam zadovoljna sama sa sobom i svojim
životom bez da netko provjerava, da li to zbilja tako je. Voljela bih da vratimo vjeru u ljude i da se radujemo jedni drugima i jedni za druge, da ne budemo zavidni i ljubomorni jer ne
znamo kakav je zapravo životni put onoga na koga smo ljubomorni. Možda uopće nema
razloga za to.

Voljela bih da me prijateljica (a i ja nju) voli takvu kakva jesam i da mi ne nabija Instragramkomplekse jer su životi naših idola sa društvenih mreža daleko od prave stvarnosti i upravo su oni pokvarili čovjeka i naučili ga da zanemaruje prave životne vrijednosti. Nije život Instagram ili Facebook-profil. Stvarnost je ipak nešto drugo.

Voljela bih da me društvo ne gleda površno kroz brojku mojih godina i kilograma ili veličinu mojih grudi. Voljela bih opet biti čovjek, a ne samo broj tamo nečega jer smo nažalost upravo na to spali. Postali smo jedni drugima brojke i odjevne marke. Ne cijenimo ono jedino što ima vrijednost – čovjeka. Bojimo se biti krhki i ranjivi jer moderan svijet ne voli krhkog i ranjivog čovjeka. Moderan svijet od nas želi stvoriti mašine bez osjećaja i mi mu dozvoljavamo da ide naprijed sa svojim planom.

I ja sam takva. I ti si. Nažalost jesmo, ali možemo bolje! Možemo biti bolji ljudi i ti i ja.
Mogu i želim te voljeti takvu/takvog kakav jesi ne znajući cifre na tvojem računu i kakav auto voziš. Želim ti pružiti ruku kada zatreba, ali želim se i uhvatiti za tvoju kada sama posrnem. Ti i ja možemo i moramo vratiti čovjeka u ovaj život jer nije on nigdje nestao. Samo je zaspao na kratko. Treba ga probuditi, čim prije, jer je biti čovjek upravo ono što nam nedostaje, da bismo opet bili istinski sretni i zadovoljni. U prvom redu zadovoljni sami sa sobom, a onda i jedni sa drugima.

Hej, čovječe! Trgni se, probudi se. Trebamo te. Život te čeka…

Želiš li besplatni prvi primjerak magazina “Naši”?

DA NE