Ja neću ostati ovdje, u Njemačkoj

2130
Foto: @canipel via Twenty20

Pokrenulo se pitanje svih pitanja (svih tridesetogodišnjaka ikad) – kupnja nekretnine i ostali sadržaji.

Mi već neko vrijeme razmišljamo o tome i samu temu smo uzeli, onako, zdravoseljački, kako se uzima puno tema u našim životima. “Treba imati nešto svoje!”, jelte. Uz kredit, naravno, jer – radničke familije, rat i tako to. Logično je da ćemo kupit stan/kuću na kredit jer tko nema kredit na 100.00+ eura nije ni živio, zar ne?! (Pošto smo u Njemačkoj, ovu jedinicu slobodno ispravite u četvorku. I ne, ne šalim se.)

I dok smo mi tako obilazili stanove i kuće, oduševljavali se viđenim, ali svejedno bez da smo zaista zagrizli ijednu ponudu, došli su nam prijatelji na ručak gdje se klasična opuštena rasprava razvila u ekonomsku računicu i pravljenje popisa za i protiv, predviđanje gospodarske budućnosti, uzimanje u obzir krize i standardno osuđivanje lihvarskog načina na koji žive banke, piše Maja Marić na svom blogu www.misusovo.com

I negdje, u sred prijateljske debate, došli smo do dva zaključka: da kupovanje nekretnine u zemlji s ovakvim (pod)stanarskim pravima i dalje nije nužno najbolja opcija, i još važnije, da mi ne želimo zapravo biti tu za 30 godina.

Stala sam na tren šokirana vlastitom rečenicom. MI NE ŽELIMO ZAPRAVO BITI TU ZA 30 GODINA?! (Pa dobro, Majo, a gdje ti to zapravo planiraš biti, sunce ti tvoje nezadovoljno?!)

I tu me lupila realnost koje mi je odmah dala odgovore na pitanje zašto smo neodlučni, zašto i kad nađemo idealno, ipak budemo prespori za dati ponudu, zašto imamo argumente o svakom razlogu protiv i zašto se oko tako pozitivne stvari svejedno osjećamo ne baš dobro . Kao i kad smo odlučili kupiti stan u Brodu pa se onda gledali paralizirani preko šalice kave dok jedno nije reklo ‘e, ja ipak ne bih’, a drugo s olakšanjem prihvatilo.

Mene je ovo iznenadilo zato što ja nisam ‘u Hrvatskoj je uvijek divno’ tip. Ja nisam ona koja misli ‘da je život u Njemačkoj nula’ i da smo ovdje samo da zaradimo lovu. Baš naprotiv, ja sam ona koja stalno naglašava da se ne bi baš vraćala, ako ne moram, a toliko mi se sviđa u Njemačkoj da ne bih baš ni selila dalje (ili sam samo lijena pa mi se ne da seljakati djecu školske dobi, ali to je sad druga tema). I ja sam zaista mislila da želim izgraditi život ovdje. Cijeli život. S kućicom u cvijeću i psom u dvorištu. Jer tako nam je dobro ovdje! Imamo prijatelje, imamo odlične poslove, super školu, brdo prilika i, što je najvažnije, osjećamo se tu odlično.

Ali izgleda da ne želimo kućicu u cvijeću.
Ni ovdje ni tamo.
I to me ostavilo totalno zbunjenu.

Jer izgleda da koliko god bili zreli i odrasli i težimo za sigurnošću, i moj muž i ja i dalje nismo spremni spustiti sidro. Nigdje. Ne znam je li to obilježje standardnog iseljeničkog života, ali time što smo otišli, mi nismo naučili da ‘ima mjesto koje je bolje od onog odakle dolazimo’. Mi smo naučili da nismo drveće i ne puštamo korjenje na takav način. Što znači da možemo ići bilo gdje, bilo kada. Da nismo spremni odreći se te slobode sada kada smo ju iskusili. Mi zapravo oboje želimo moći otići dalje, otići nazad, ići naprijed. I jasno mi je da nemaju svi ljudi tu slobodu, pogotovo ne u državama u kojima biti podstanar znači seliti kad god gazda tako odluči, bojati se tuđih ulazaka i duplih ključeva kao i imati stari namještaj koji ne smiješ izbaciti ili zaključanu sobu koju ne možeš koristiti.

I još pokušavam shvatiti jesmo li zapravo kukavice ili nevjerojatno hrabri (ili samo ‘klasični useljenici’) kada u tridesetima, s dvoje male djece i dobrim primanjima – i dalje ne želimo kupiti ništa. I dalje mislimo da je ono što imamo u Hrvatskoj sasvim dovoljno da nam služi kao sigurnosna mreža, a ovdje ćemo zadržati slobodu u mijenjanju stanova, gradova, a možda i država.

Što i dalje ne znači da me nije duboko potresla spoznaja da ja sebe zapravo ne vidim ovdje za 30 godina. Za deset – da. Svakako! Zaista osjećam da je Njemačka država koja zaslužuje moje najbolje profesionalne godine, ali jednako tako osjećam da avantura ne treba biti gotova tu i sada. Ja volim naš život ovdje, ali možda sa 60 želim sjediti na Mallorci u maloj kućici i zvati djecu na face-time. Možda ću pisati i dalje kao freelancer iz malog stana u potkrovlju Praga. A možda ću mijenjati pločice u kući iz koje smo zajedno otišli prije 5 godina i biti savršeno sretna s tom činjenicom.

Tko zna?

Autor: Maja Marić / MISUSOVO

Želiš li besplatni prvi primjerak magazina “Naši”?

DA NE