Naša Slavonka: “Pozitivne misli unatoč pandemiji!”

377
Foto: Freepik.com

Vjerujem da nam se svima skupa digne kosa na glavi, čim čujemo riječi kao što su pandemija, Covid 19, karantena, tjedna incidencija, lockdown…

Zadnjih godinu dana smo preplavljeni jednim te istim informacijama koje nam ulijevaju strah u svakodnevicu jer su mnogi direktno pogođeni novim-normalnim na način da su i sami oboljeli ili je netko njihov obolio od Covida 19, mnoga radna mjesta su stavljena pod upitnik jer su zaposleni u pogođenim sektorima ili nešto sasvim treće.

Razne informacije kruže medijima i gdje god se okrenemo, možemo čitati i čuti vijesti o nastaloj situaciji. Nošenje maski je postala nova svakodnevica jer život ide dalje, a bez maski nije moguće ni otići po namirnice niti voziti se javnim gradskim prijevozom, koji je mnogima od nas jedino prijevozno sredstvo na putu od kuće do posla.

Bunimo se, komentiramo i često smo ljuti, ali opet smo prihvatili stvari takvima kakve jesu i pokušavamo živjeti normalno, koliko god nam situacija to dozvoljava. Što je dobro u cijeloj situaciji, što je korisno, a što potpuno beskorisno leži u osobnom razmišljanju svakoga od nas. Osobno sam osoba, koja je previše vremena provodila slušajući i čitajući upute kroz medije, koje su se mijenale i mijenjaju se iz dana u dan. Bila sam zbilja ogorčena novim-normalnim. Nisam mogla prihvatiti činjenicu da ne mogu sasvim normalno otputovati u domovinu i vratiti se obavezama bez karantene i slično. Brojke zaraženih i umrlih su me izluđivale sve dok sama sebi nisam rekla, da je dosta. Zbilja je dosta!

Situaciju ne mogu promijeniti, ali mogu ju prihvatiti takvom kakva je i ne živcirati se jer niti živciranjem ne mogu ništa promijeniti. Svi smo u istome i svi suosjećamo na neki način jedni sa drugima, ali ono što također mogu je birati medije iz kojih ću primati nove informacije jer, budimo realni, hrpa informacija iz XY-medija je prenapuhana. I ono što svakako mogu je pronaći novu zanimaciju, kojom ću se zabaviti, razvijati se i pronaći svaki dan novi razlog za pozitivne misli.

Prije nekoliko tjedana slušala sam online-predavanje na temu „Otpornost u pandemiji“. Tema mi se činila skroz zanimljivom pa sam odlučila odvojiti svoje vrijeme, kojeg ionako imam napretek u novo-normalnoj situaciji, i poslušati, što jedna psihijatrica ima za reći na tu temu. Doduše, nije rekla ništa što već prije nisam čula, ali pred kraj predavanja je izrekla jednu rečenicu, koja mi se urezala duboko u misli:

„Zapeli smo u ovoj situaciji jer sami sebi ne pružamo priliku, da razvijamo svoje sposobnosti i previše smo usmjerili misli na negativne informacije, a zapravo je toliko ljepote svakog dana svugdje oko nas.“

Kakva duboka rečenica! Koliko dobro me opisala, a vjerujem, da je dobro opisala i mnoge od vas. Naravno da nije lako pronaći izlaz, ako ste zbog ove situacije ostali bez posla ili ste na Kurzarbeitu ili nemate kome ostaviti dijete, dok ste na poslu, jer je vrtić zatvoren…
Ipak trebamo nekako i u takvim situacijama uvidjeti, da nije baš sve crno. Znam da nije lako, ali…
Pišem o svojoj situaciji jer nju živim svaki dan. Ne mogu i ne želim pisati o niti jednoj drugoj jer ju osobno nisam doživjela i ne znam kroz što prolazi svatko od vas svaki dan i koliko ste duboko pogođeni novim uputama i odredbama.

Neizmjerno sam zahvalna jer unatoč teškoj situaciji imam posao i radim u sektoru koji nije direktno pogođen negativnim odredbama, a to je promet. Štoviše, posao sam pronašla kad se pandemija tek razbuktala i zaista sam sretna osoba jer sam dobila priliku za zaposlenje u takvim uvjetima.

Nažalost, nisam odmah znala cijeniti priliku koju sam dobila. Morala sam ostajati u Homeofficu od samog početka i to mi je teško padalo jer sam tek došla u firmu i trebalo mi je objasniti nove zadatke. Osim Homeoffica također su me živcirale maske u S-Bahnu. Svaki dan provedem gotovo dva sata u S-Bahnu na relaciji kuća-posao-kuća i maska mi je predstavljala ogromno opterećenje. Predstavlja i danas, ali naučila sam ju ignorirati, odnosno prihvatila sam ju kao dio sebe.

Trebalo mi je nekoliko mjeseci, da shvatim da pretjerujem što se tiče rada od kuće i maski u S-Bahnu i da se prestanem ponašati razmaženo. Hej, imaš posao! Zar to nije veliki blagoslov?! Mnogi ljudi su ostali bez posla, mnogi ga ne mogu pronaći, probudi se! I zaista sam se probudila. Shvatila sam da danima, kada radim od kuće, ne moram ustajati rano. Mogu spavati cijela dva sata duže, nego onim danima kada idem u firmu. Kakva sreća! Topli krevet dva sata duže, što ćeš bolje. Maska u S-Bahnu i u uredu – ima i to svoje prednosti. Koža mi je zahvalna jer „u doba maski“ stavljam samo maskaru na oči. Puder je zasada prošlost…
Gluposti i sitnice, ali baš od tih sitnica počinje sve.

S obzirom da su i kontakti sa drugim ljudima ograničeni u novo-normalno doba, imam više vremena za sebe i razvijanje nekih novih sposobnosti. Dosta sam statična pa sam često slobodno vrijeme provodila uz Netflix i Co., ali i to mi je nakon nekog vremena postalo dosadno i postalo je razlog osobnog nezadovljstva. Morala sam nešto mijenjati pa sam odlučila mijenjati sebe jer od „ja-promjene“ kreću sve ostale promjene. Toliko jednostavno, a opet toliko teško.
Kako biti produktivan u slobodno vrijeme u doba pandemije? Teško pitanje. Mnogi ljudi se bave sportom, voze bicikl, idu na planinarenje, plešu, izrađuju ukrase od papira, crtaju ili pjevaju. Svatko se bavi određenom aktivnošću, koja odgovara njegovom karakteru, a ja sam počela intenzivnije pisati. Tu sam se pronašla…

Oduvijek me pisanje privlačilo jer sam na taj način mogla izraziti sve svoje osjećaje, koje možda kroz razgovor nisam znala tako lako izreći. Znate kako kažu: „Papir trpi svašta.“ E, moji papiri su zbilja svašta pretrpjeli, osobito u zadnjih nekoliko mjeseci. Nekome se svide moji tekstovi, nekome ne – sve je stvar osobnog ukusa, a o ukusima se ne raspravlja. To sam davno naučila.

No, ni pisanje nije baš do kraja popunilo moje slobodno vrijeme jer nemam svaki dan inspiraciju za napisati neki tekst. Često danima ne napišem niti jedno slovo, a onda u dva dana napišem tri teksta. Stoga sam počela više razmišljati o hrani, koju unosim u svoj organizam i tu je krenula nova lavina inspiracije.

Potraga za novim receptima i namirnicama, koje nisam još nikada do sada probala ili pripremala, postala je dio moje svakodnevice. I ne, ne kuham samo ekstra-zdrava i egzotična jela. Kuham između ostalog i ono što mi se čini zanimljivim i oku primamljivim, iako se u tom slučaju često radi o jako kaloričnim jelima, ali imam na svojem meniju i samo „salatne dane“, koji održavaju taj neki balans. Uglavnom, najbitnije od svega ili kako bi u Njemačkoj rekli Hauptsache, razvila sam još jednu sposobnost, poradila sam na svojim vještinama te koristim svoje vrijeme kvalitetnije nego prije. Uz to provodim više vremena sa svojim mužem jer oboje volimo kuhati pa smo spojili ugodno s korisnim.

Foto: Freepik.com

Možda neki ne vole pisati ili nemaju inspiraciju, možda ne vole kuhati ili vole kad im se servira sve na gotovo. Sve je stvar vlastitog izbora i vlastitih mogućnosti. I ja nekada uživam u serviranom ručku, ali isto tako nekada uživam u serviranju drugima. Mnogi bi možda voljeli kuhati, ali nemaju toliko slobodnog vremena jer vrijeme je u ovoj priči izuzetno bitna stavka.

Vrijeme, koje imamo ili nemamo (imamo, ali smo sami sebe uvjerili da nemamo), određuje na neki način naš pogled na svijet. U suštini zapravo svatko od nas ima u danu sigurno pola sata vremena, koje može odvojiti samo za SEBE.

Možda imaš ujutro pola sata za sebe, dok djeca spavaju. Možda imaš pola sata samo za sebe, dok si na pauzi na poslu pa ih možeš iskoristiti za šetnju na svježem zraku. Možda imaš tih pola sata navečer, kada si okupala djecu i stavila ih na spavanje. Imamo svi tih pola sata i na nama samima je da odlučimo kako ćemo ih iskoristiti i kome ćemo ih posvetiti. I ne, nije sebično misliti na sebe pola sata u danu. To je itekako bitno, ali opet i to ovisi o vlastitoj percepciji vremena i života.

Ne trebamo i ne smijemo se zakukuljiti u svakodnevne obaveze. One će biti tu i danas i sutra i sada i za sat vremena. Umjesto svakodnevnog kukanja nad teškim situacijama i prepričavanja negativnih događaja, trebali bismo svoje misli usmjeriti na stvari kojima se radujemo svaki dan jer ima ih. Podsjeti se svako jutro kada ustaneš na sve ono čemu se raduješ u novom danu. Možda je to pauza na poslu, možda večera s obitelji, a možda jutarnja kava koju piješ u tišini, dok djeca spavaju. Sjeti se svakog dana čemu se raduješ i vjeruj mi, nećeš imati toliko vremena za negativne i prazne misli.

Naš je mozak fleksibilan kao žvakaća guma ili je pak krut kao cigla – opet je stvar naše percepcije i našeg vlastitog razmišljanja (zaključili su stručnjaci). Ako smo zapeli u razmišljanju o vlastitim sposobnostima i ne razvijamo ih, izbjegavamo nove životne izazove (a život u doba pandemije je upravo izazov današnjice!), lako i brzo odustajemo od svojih ciljeva i često tražimo uzroke svojeg nezadovoljstva u drugima, onda je naš mozak postao krut i nije u mogućnosti prihvaćati nove i drugačije informacije.

Često živimo u uvjerenju, da su nam inteligencija ili neki talenti urođeni. Nije ni to sasvim točno. Ako smo spremni prihvaćati nove izazove, ako ne odustajemo lako i vidimo, da su i napor i trud dio našeg puta do uspjeha, tada smo spremni razvijati nove sposobnosti i vještine i lakše nam je nositi se sa izazovima, koje smo stavili ispred sebe ili su nam nametnuti na ovaj ili onaj način. Naš je mozak u tom slučaju poput žvakaće gume – rasteže se i razvija te prima nove informacije i spreman je naučiti i usavršiti nove vještine.

Za sve nas je novo-normalna situacija neki novi izazov sa kojim se još nismo naučili živjeti u potpunosti i ne bismo trebali na nju gledati isključivo negativno. Pokušajmo živjeti i izvući ono najbolje iz situacije. Usmjerimo svoju svakodnevicu na stvari, koje su unatoč karanteni i lockdownu, pozitivne. Ima ih, samo trebamo dozvoliti sami sebi, da ih prepoznamo. Često se osjećamo bespomoćno i usamljeno jer ne možemo posjetiti svoje bližnje, ali i to je prilika, da naučimo nešto novo. Tehnologija nam pruža mogućnost razgovora na daljinu pa, ako smo naučili koristiti Skype ili bilo koji drugi oblik video-poziva, ipak smo razvili jednu novu vještinu htjeli to ili ne, samo možda nismo svjesni, da je i to vještina.

Možda smo zbog svih mogućih i nemogućih lockdowna i karantena ograničili svoje kretanje, ali isto tako smo i dobili dodatno vrijeme, koje možemo provesti sa svojim ukućanima, razgovarati, bolje se upoznati, zajedno započeti bavljenjem nekim hobijem…

Budimo pažljivi prema sebi. Budimo pažljiviji jedni prema drugima. Podsjetimo se svakodnevno na sitne uspjehe, koje smo postigli jučer ili prije tri mjeseca i slavimo ih. Usmjerimo misli na budućnost, koja će ipak biti pozitivna jer nikad se ne zna. Nismo niti prije godinu dana znali, da će tadašnja budućnost, a današnja svakodnevica biti ovakva kakva je pa svejedno nismo sa negativnim mislima gledali na nju. Nadali smo se nečemu boljem, a zatekli smo se u jeku pandemije.

Koncentrirajmo se na pozitivne stvari (ne na pozitivne Corona-testove; u tom slučaju ipak trebamo slaviti negativnost). Pokušajmo pronaći vlastite putove i staze, koji će nam pomoći da se lakše nosimo sa izazovima današnjice. Odaberimo medije iz kojih primamo informacije. Razgovarajmo, podijelimo probleme.
I za kraj, zapamtimo svi zajedno:
„Die schwierigste Zeit in unserem Leben ist die beste Gelegenheit, innere Stärke zu entwickeln.“ (Dalai Lama)