Gastarbajterica Maja: Stvari koje mrzim u Njemačkoj

1719
Foto: @canipel via Twenty20

Tjedan je bio dug i težak u Njemačkoj. Ova izolacija od svih i svega na trenutke je u potpunosti ok – valjda se mozak isprao sam od sebe da preživi.

Ali onda se dogode i ovakvi tjedni. Ovakvi u kojima bih sjela u auto i otišla u smjeru iz kojeg sam došla ni ne osvrnuvši se. I namještaj bih ostavila, briga me, samo da se maknem, negdje, nekako, barem na kratko. I u takvom tjednu, dok nisam sigurna koji je smisao svega ovoga (ne znam čega ‘ovoga’ – locdowna, izolacije, selidbe, promjena, života… tko će ga znat) kao malj mi dođe vijest da su poznanici, sa sličnom životnom pričom, odlučili odseliti i da njihova avantura u Njemačkoj završava. Vraćaju se – kući.

Mi ljudi smo društvena bića i teško nam je odvojiti vlastita iskustva od tuđih. Pronalazimo sličnosti kako bismo se povezali i tako ni ne uočimo da zapravo svoje dileme i nedoumice projiciramo na druge, a tako i oni na nas. Svoje dobre odluke potvrđujemo u glavi time kad vidimo da su i oni slični nama, u istoj situaciji, odlučili isto. Zato valjda i virimo jedni drugima u prozore, dijelimo životne nedaće preko šalice kave, gledamo vlogove i čitamo knjige. Naša iskustva su, u konačnici, slična jer smo i mi svi – slični. Pa tako u situacijama, kada se osjećamo kao na tankom ledu, tuđe propadanje u zaleđeno jezero možemo shvatiti vrlo osobno.

Možda malo i preosobno.

I dok sam tako boravila na tom mračnom dnu bačve vlastitih misli, pomislim kako je ovo divan trenutak da nabrojim sve ono što me u Njemačkoj – živcira. Ono što mi nije sjelo od prve, ono što sam s vremenom doživjela kao bespotrebno i suvišno, ovo što me na dnevnoj bazi pogađa, i ono što je lockdown posebno osvijetlio i tako pogurao u prvi plan.

Moram napomenuti da, kao i u svemu u životu, ovo je vrlo subjektivno mišljenje. Nije univerzalno iskustvo i kao takvo ne može biti ocijenjeno kao točno ili netočno. Ovo je moje viđenje stvari koje će nekima djelovati kao pretjerano prenemaganje, a nekom kao opisivanje nepostojećeg svijeta. Jer kao što ne postoje dva identična iskustva, jednako tako ne postoje niti dvije identične Njemačke. Tako da u startu znate da ovo nije ‘priručnik za preseljenje/odustajanje od preseljenja u Njemačku’, kao i što nije objektivna slika života ovdje. Čak ni mog – jer u dobrim danima, ovakve stvari ne uočim niti da postoje. Dok me u lošim poklope poput lavine.

Sad kad smo riješili taj tehnički dio, krenimo, bez ikakvog posebnog rasporeda, u ovu vrlo znanstvenu i nadasve studioznu analizu svega što mrzim (možda malo prežestoka riječ) u Njemačkoj:

Njemačka točnost nije ni upola problem koliko je njemačko planiranje svega unaprijed. Ali SVEGA unaprijed. Trebalo mi je malo da se pomirim s tim da je ‘točno na vrijeme’ zapravo ‘par minuta prekasno’, ali to i nije bilo toliko problematično. Iako jesam ‘na knap’ djevojka, totalno nemam obzira niti razumijevanja za sve one kojima je norma kasniti ljudima po 20+ minuta. Da, nepredviđene situacije se uvijek mogu desiti, i svi mi imamo dane kada nam se dogode propusti, ali dobro znate da ne pričam o tome. Pričam o nonšalantnim ‘a kaj se uzrujavaš’ tipovima koji misle da su bogomdani i kao takvi nemaju nikakvog obzira prema ljudima i ne poštuju njihovo vrijeme. Zbog toga je njemačka točnost karakteristika koja olakšava život svima. Da, moraš ugovoriti SVAKI dolazak kod doktora, ali isto tako nema čekanja satima. Kraj priče.

Ali njemačka točnost prelijeva se i u spontanu stranu života. Kako kod doktora, tako morate imati termin za sve i kod svega. Iako smo već navikli da se i s prijateljima družimo uz planove 10ak dana unaprijed (ali za to ne krivim Njemačku već suvremen život jer to sam radila i u Hrvatskoj od kada imamo djecu), ono što mene konstantno izbija iz cipela je isplaniranost svih sfera života, kroz cijelu godinu, do najsitnijeg detalja. Kako misliš ne znaš šta ćeš raditi 12.11. već u siječnju ?! PA NE ZNAM, JEBOTE! Odakle znam hoće padat snijeg ili kiša ili će doći do toplotnog udara?! Možda ću raditi 23.5., a možda će nas iznenaditi toplo vrijeme i poželjet ću sjest u auto i odvest se na nizozemsku plažu! Je l’ to toliko nenormalno?! U Njemačkoj – izgleda da da.

Svi imaju isplanirane godišnje već od 2.1. za – cijelu godinu. Da, čak i sada, u pola lockdowna u srcu korona-pandemije. Produženi vikend ne možeš rezervirati ni 2 tjedna prije – jer sva noćenja oko tebe i u susjednim državama su već bookirani. Tako kupuju i odjeću, namještaj, sitnice za kuću – sve. Skafanderi za djecu dođu u trgovinu u 9. mjesecu i u 11. ih više nema za kupiti. Uopće. Treba ti nepromočiva odjeća za kampiranje? Žao mi je frende, gdje si bio prije dva mjeseca kada si trebao planirati svoj mali izlet pa tada i priskrbiti sve što ti treba? I meni je jasno da je takav način života zapravo lagodan, kada uhvatite tempo (i to radite godinama), ali nama sa slavenskim genima malo fali spontanosti. Jer ne želim uvijek sve isplanirati godinu unaprijed.

Ponekad želim otići na skijalište jer sam se ustala i vidjela da pada snijeg.
Ponekad želim ostati duže nego sam planirala negdje gdje sam došla na vikend i shvatila da mi se mozak odmara i da hoću – još.
A ponekad si samo moram priznati da na mene utječe i ta jedna čudna nebitna sitnica zvana ‘vrijeme’ pa tako ipak ne bih po pljuščini na plažu bilo kakve vrste – nešto što nitko u Njemačkoj razumjeti neće jer ‘samo staviš regenjacke i ajmo đaci!’

stvari koje mrzim u Njemačkoj
Foto: misusovo.com

Papiri, papiri, papiri. I još malo papira. Zauvijek. Svakako ne olakšava situaciju ni taj detaljčić da sam ja, kao freelancer, najkompliciranija porezna skupina. Tako da ne bih znala tko kome kada i šta ni da mi piše na hrvatskom, a kamoli na njemačkom. Ali lako za mene, ja sam sebi Steuerberaterinku našla! (op.a. poreznu savjetnicu) Problem je što ni najnormalniji radni ljudi ne kaskaju previše za mnom što se tiče skladištenja papira. O čemu govorim? O tome da imamo i printer i skener i 7 velikih registratora punih papira, a tu smo tek četiri godine (od kojih ja pola nisam radila). Da, hrvatska birokracija je posebna vrsta pakla i treba ju zapaliti, ali hrvatska birokracija ima tu ‘livin la vida loca’ crtu gdje ti izmišljaju papire koji ti trebaju, gdje te forsiraju da stalno donosiš (i plaćaš!) papire koje si već donio tristo puta da bi došli do podataka kojima već ionako imaju pristup. Hrvatska birokracija te tjera da stojiš u redovima kao u ruskim socijalističkim filmovima i čekaš satima kako bi ti netko rekao da mu treba KOPIJA broja koji imaš na osobnoj. I da je prva kopirka 2 km od zgrade u kojoj jesi. Osim ako ne računamo kopirku koja se nalazi iza leđa žene koja ti to govori, ali ‘ta nije za stranke’.

Ne, ne, u Njemačkoj birokracija izgleda kao i sve ostalo. Vrlo je logična, pristojna, dostupna (većinu toga šalješ poštom, a po novom i mailom) i dobro organizirana. Sve je fino objašnjeno, svi su srdačni i susretljivi i izaći će ti u susret koliko god mogu. Ali papirologija NIKAD ne prestaje. More i more papira, potvrda, osiguranja, dozvola. Svaki račun, svaki izdatak, svaki trag života. Prijavu poreza ne možeš napraviti ni da ti asistira sam Svevišnji, a ja dobijem slom živaca kada me natjeraju da ‘procjenjujem’ unaprijed. I onda tako svatko od nas + dvoje djece. Da, i oni isto. U Njemačkoj vas možda nikad više ne traže rodni list (nakon prvog puta), ali te zato traže sve ostalo što postoji. Ali sve. Nije ni čudo što porezni savjetnici naplaćuju koliko naplaćuju jer nisam sigurna ni da oni imaju pojma šta rade.

Vječno pitanje integracije kao kamen spoticanja. Ovu kategoriju možemo nazvati i ‘ovo zapravo nema veze s Njemačkom koliko samo sa mnom’. Tu je onaj dio gdje se ja ovdje osjećam dobro jer imam preko trideset godina, izgrađena sam osoba i svjesno sam odlučila doći u stranu zemlju i tu si napraviti dom. Ali kopka li me crv sumnje? Lagala bih kada bih rekla ‘ne’. I nije tu sad da meni nešto strašno fali iz domovine. Bogzna da od kada sam ostala bez oba roditelja, čovjek nekako izgubi taj osjećaj pripadnosti igdje. Ali ponekad noću mislim o tome da su sve knjige svijeta napisane uz lajtmotiv ‘vraćanja kornjenima’ i toliko je česta ta fraza da nigdje nisi kao što si na rodnoj grudi. A onda se opet okrenem iza sebe i shvatim da se ja nikada nisam osjećala tako ta toj istoj grudi. Meni je i tada bilo nekako ‘ne baš skroz domaće’. Možda je u tome stvar?

A možda se samo bojim kako će odrasti moja djeca, noseći taj ‘ni vrit ni mimo’ teret sa sobom. Nikad dovoljno Hrvati jer nisu odrasli dolje, nikad dovoljno Nijemci jer su zapravo Hrvati. I u boljim danima volim vjerovati da to neće biti bitno jer ih ionako odgajamo da je cijela Europa njihova kolijevka. Sve europsko je njihovo i domaće. Ali u mračnim noćima kada stisne lockdown, pomislim zašto mi nije bilo dovoljno gurati kolica uz Savu i živjeti isti život kao i sve te generacije prije mene, žaleći se na nepromjenjivost, ušuškani u sigurnost uvijek istog svijeta.

Ali da – svane jutro. I ja, kao i moja djeca, utrčimo zadovoljni u šarolikost ovog nekog novog života, svjesni toga da niti prijava poreza, kao ni planiranje unaprijed nisu problemi. Ne zapravo. To su samo rezultati dobro organizirane države i života koji sigurno teče svojim tokom. Život koji prihvaća raznolikosti, dokle god mu ostavljate prostora za to da si u siječnju organizira iduče božićne praznike. Prosperitet je to, samo moja Slavenska duša ga ne zna baš uvijek prepoznati, čini mi se.

I tu završavamo. Da, tu. Kad se sjetim koliko sam rubrika imala dok sam razmišljala zašto sve želim otići iz Hrvatske, dođe mi smiješno. Ali u ovoj situaciji ispadne da zaista nemam više ništa za nadodati. Možda sam jedan od sretnika kojemu, zapravo, ništa ne fali. Jer ako ti je jedini problem u životu to što si zakasnio kupiti skafander (a u doba online shopinga nisi nikad zakasnio), to znači da – nemaš problem. Barem ne neki koji ima veze s državom u kojoj živiš.

Ali svakako preporučam pisanje ponekad ovakvih lista i spiskova jer je s njima lakše vidjeti gdje si točno i kako se osjećaš, čak i kada je glava pomućena koronom i ostalim budalaštinama (i tu ne mislim samo na život u Njemačkoj). Pomaže svakako u tome da nas podsjeti na to da zaista naša iskustva nisu ista. Slična jesu, kao što smo i mi slični, ali nikad ne znamo što se točno nalazi iza tuđih odluka. Tako da trebamo biti veoma oprezni kada projiciramo svoje nesigurnosti na druge – ponekad možda ne postoji ništa za projicirati. Samo nam se tako čini kada se zaredaju loši dani. A bogzna da ih je zadnjih godinu dana bilo dovoljno.

Autor: Maja Marić – misusovo.com