Neka se očevi ne uvrijede. I vi imate posebno mjesto u našim srcima (osobito oni očevi, koji danas nažalost više nisu sa nama)… Vama ću posvetiti drugi tekst. Ovaj je namijenjen svim majkama; danas je samo njihov dan…
Mama – najmoćnija imenica na svijetu! Bez mame ne bi danas bilo ni mene ni tebe. (I bez tate naravno.) Mama daje svemu neki poseban smisao. Ona svaku suzu pretvara u osmijeh i svaku bol pretvara u radost. Mama nas nosi 9 mjeseci ispod svojeg srca i razumije nas bez ijedne izgovorene riječi. Mame su naši heroji i naši anđeli koji hodaju zemljom.
Svaka mama je lavica koja se bori za svoju djecu na poseban način. Mami nikada nije teško učiti nešto za nas. Mama nikada nije umorna i bez snage. I mama uvijek ima za nas riječi utjehe, kada nam je teško. Ali, tko ima riječi utjehe za nju, kada je njoj teško? Kome se mama izjada, kada sve muke ovog svijeta pritisnu njena borbena leđa? Ili je mamama uvijek sve potaman?
Mame su u isto vrijeme i najjača i najkrhkija bića na ovom svijetu. I nije im uvijek sve potaman. Slome se i one tisuću puta, ali nam jako rijetko to pokažu. Isplaču se daleko od svih pa nabace osmijeh, kao da u njihovom životu nikada nije bilo briga, poteškoća, suza. To su mame – stvorenja sa super-moćima. Jake i za nas i za sebe same. Neustrašive i nepobjedive.
Osim svih ovi cool super-moći, koje mame imaju, imaju i onu jednu, koja nam i nije toliko zanimljiva. Znate, nekad se te naše mame pretvore u totalno dosadne babaroge pa kvocaju, kvocaju, kvocaju i idu nam na živce sve dok ne poslušamo to njihovo kvocanje. E, mislim da je svima dobro poznato o čemu pišem…
Ipak, dođemo jednom svi mi u te neke „zrele“ godine pa shvatimo, da mamino kvocanje i nije zapravo toliko loša i ružna super-moć. Sazrijemo pa počnemo razumijeti svaku riječ koju nam je mama uputila i shvatimo da nije kvocala bezveze. Iz nje je progovarala (i još uvijek progovara) životna škola. Mama nam želi sve najbolje, iako nam se nekada čini da priča u prazno i da ona zapravo „nema pojma o životu“.
Mame naše drage, oprostite nam naše bubice u glavi i sva naša nerazumijevanja. Ne zamjerite nam. Bili smo i jesmo nezrela djeca. I vama su sigurno vaše mame puno puta pametovale…
Hvala vam za sva vaša kvocanja! Bez njih ne bismo postali ljudi kakvi smo danas.
Hvala vam što nas uvijek dočekujete raširenih ruku i s najtoplijim osmijehom, kada vam dođemo iz dalekog svijeta.
Hvala vam, što nas razumijete i onda kada sami sebe ne razumijemo. Razumijete nas i bez ijedne izgovorene riječi…
Hvala vam, što dajete sve od sebe, kako bi nam pružile sve najbolje u životu i izvele nas na pravi put.
Hvala vam za sve neprospavane noći, isplakane suze, poklonjene osmijehe, a najveća vam hvala za sve ostvarene snove, koje ne bismo mogli ostvariti, da nam niste dopustile, da raširimo svoja krila i tražimo svoju sreću.
Iako smo već odrasli ljudi, zauvijek ćemo biti vaša djeca…
Slavonka
