Slavonka o našem najvećem problemu – njemačkom jeziku

1132
Foto: @canipel via Twenty20

Sjetim se često jedne poznanice koja je znala reći kako nas u životu najčešće zatekne baš ono što nekako nismo željeli. Nisam uzimala tu izjavu previše ka srcu jer mi nije bilo jasno zašto onda prihvaćamo nešto što ne želimo, ako to zaista ne želimo? Ja prihvaćam samo ono što želim…

Da, baš…

Počela sam ozbiljnije shvaćati njezinu izjavu kada sam pakirala kofer i spremala se otići u
Njemačku. Njemački!!! Zar postoji nešto gore od učenja njemačkog jezika?!? Zašto baš
njemački pored svih ostalih jezika? Jednostavno ga nisam voljela. Nisam mogla slušati ljude koji govore njemački jer mi se činilo da lome jezik dok ga izgovaraju i da se konstantno svađaju.

To je bilo moje „ne bih nikad“, koje se pretvorilo u svakodnevicu.
Odluka je pala – selimo u Njemačku. Pakiram taj kofer, suza suzu stiže. Ne znam što mi teže pada – odlazak iz domovine ili pomisao, da ću živjeti u zemlji čiji jezik ne mogu smisliti. Po dolasku ovdje jedino što sam znala reći bilo je Hallo, Danke i Tschüs. Zavidno predznanje, zar ne?

Već na ZOB-u me nepoznavanje tog divnog jezika ošamarilo. Osjećala sam se kao Alisa u
Zemlji čudesa. Nisam razumijela niti što ljudi govore niti što piše na znakovima, ali dobro.
Što je, tu je. Novi izazov koji moram savladati, a na putu je stajalo barem milijun prepreka.
Gdje god da sam krenula, a od nekud se treba krenuti, osjećala sam se bespomoćno. Uz
pomoć engleskog sam uspjela obaviti neke prijave i otvoriti račun u banci, ali u nekim
ustanovama ljudi se jednostavno nisu željeli sporazumijevati na engleski. Oni su bili uporni sa svojim njemačkim, a ja sa svojim engleskim.

Prva tri mjeseca vrijeme nije prolazilo. Dan mi se činio dug kao godina. Nikako se nisam
mogla pomiriti sa činjenicom da ne živim u svojoj domovini i da moram učiti neki novi jezik,
koji stvarno nisam voljela. Borila sam se sama sa sobom i milijun puta sam htjela spakirati
kofer i vratiti se tamo, gdje me ljudi ipak razumiju i gdje ja njih razumijem. Svaki dan se u
mojoj glavi (i u mojem srcu) vodila ista borba, ali pametniji popušta. Kad-tad.

I tako upišem ja školu stranih jezika. Vidim da nemam ništa od odbijanja učenja njemačkog i da na taj način samo samoj sebi otežavam. Krenula sam od A1 razine jer tu sam i pripadala. Od ponedjeljka do petka u večernjim satima išla bih ja u školu i trudila se učiti. Kada bih se vratila u stan, pisala bih zadaću i ponavljala riječi. Dva mjeseca sam bila baš uporna. Nisam propustila niti jedno predavanje i napisala sam baš svaku zadaću. Bila sam ponosna na sebe jer sam se ipak uspjela natjerati na učenje najnezvučnijeg jezika na svijetu.

Treći mjesec škole – nova drama. Dugo sam izdržala, jel… Teško mi je bilo uskladiti predavanja i posao. Postalo mi je naporno i bila sam umorna, ali opet morala sam raditi jer su troškovi života u Njemačkoj izuzetno visoki, a nisam previše zarađivala. Biti mlada osoba u Njemačkoj je itekako uzbudljivo, ali biti čistačica u Njemačkoj je jedna sasvim druga priča.

Ponovno me uhvati nostalgija i poželim ostaviti sve to jer što je meni to trebalo u životu?
Bolje da se vratim kući. Tamo sunce jače grije i ljudi su ljubazniji, ali od čega ću živjeti? Nije ni povratak baš najsretnija opcija, kad bolje razmislim. Za početak sam odustala od učenja jezika i prihvatila još nekoliko novih objekata za čišćenje.
I mislila sam, da sam donijela dobru odluku jer sam uspjela malo više zarađivati, ali svejedno sam bila nezadovoljna. Nije u tim eurima baš sve. Nisam ovako zamišljala život sa 25 godina. Nisam sebi mogla dozvoliti, da budem visokoobrazovana čistačica jer zašto sam onda uopće i studirala? I pri tome ne podcijenjujem ovaj posao! On mi je stavljao kruh na stol i pružao mi krov nad glavom, dok nisam savladala jezik. Isto tako sada mogu reći, da ne bih nikada, ali stvarno nikada mijenjala svoj životni put jer sam iz svega ponešto naučila i izgradila se kao osoba na jedan drugi način. Ne pada mi napamet baciti omot od čokolade pokraj kante od smeća jer sam taj isti omot previše puta podignula i stavila ga tamo gdje zbilja pripada…

Na koju god stranu bih krenula susretala sam se sa brojnim neugodnim pitanjima na temelju posla kojeg sam obavljala i često sam se sramila reći što radim, priznajem, a s druge strane se nisam mogla natjerati na ponovni odlazak u školu i nastavak učenja jezika jer mi je, eto, bilo prenaporno. Živjela sam u velikom gradu i previše sam vremena trošila na putovanje s jednog mjesta na drugo. Taj me problem sputavao sve dok se nisam zainatila i sebi obećala, da ću savladati njemački i zavoljeti ga, a tome je prethodio jedan događaj o kojem ću više pisati neki drugi puta.

Ukratko – prvi godišnji, prvi posjet obitelji i prijateljima nakon odlaska u Njemačku ostavio je u mojem srcu gorak trag. Umjesto podrške, koja mi je tada itekako bila potrebna, dobila sam teške kritike na račun svojeg neznanja jezika te posla kojeg sam obavljala. Naravno, oni su imali potrebu, da mi sve to izgovore „za moje dobro“, a zapravo me ta njihova potreba zacementirala na mjestu. No, ne zadugo. Nakon povratka u Njemačku proradio je onaj slavonski inat u meni. Željela sam i njima i sebi dokazati, da ništa nije nemoguće i da se svaki trud i svako odricanje na kraju isplate, a ja sam se previše toga odrekla samim odlaskom iz svoje domovine.

Prije godišnjeg sam dobila na poklon svoju prvu knjigu na njemačkom jeziku: „Konferencija
životinja“ Ericha Kästnera. Iako dječja knjiga, ima zbilja duboku pouku nad kojom bi se dalo zamisliti, ali najvažnije od svega, čitajući ju, naučila sam mnoštvo novih riječi, koje sam zapisivala i prevodila. Čak mi se malo počeo sviđati taj grubi tehnički jezik, ali samo malo…

Foto: @andrey_rage via Twenty20

Poslije „Konferencije životinja“ počela sam čitati jedan roman, koji sam kupila na akciji u
Aldiju. Totalno drugačija vrsta štiva, neke nove riječi, bezbroj nepoznatih izreka. To je bio
već malo veći izazov nakon kojeg sam počela slušati i njemački radio i gledati njemačke
emisije. Ponekada bih razumijela malo manje, ponekada malo više. Ponekada bih ugasila TV, čim bih ga upalila, jer nisam imala svaki dan jednaku volju za učenjem, ali moje početničko (ne)znanje polako je preraslo u sporazumijevanje. Mogla sam sama otići na termin u banku i sporazumijeti se na njemačkom gotovo bez problema. Samopouzdanje mi je malo poraslo, ali još uvijek nije to bilo to. Željela sam pronaći novi posao, ali meni osobno to nije polazilo za rukom. Barem ne u ovom gradu. Stoga sam odlučila preseliti u manji gradić zajedno sa svojim mužem, koji je tamo pronašao posao u struci. On je već znao jezik pa mu je s te strane bilo malo lakše, iako svako novo radno mjesto ispred nas stavlja nove izazove, koje treba savladati.

Nakon preseljenja nisam tražila posao, nego sam odlučila testirati svoje znanje jezika i krenuti opet u školu. Morala sam napisati test, kako bismo ustanovili na kojoj sam razini. Očito je samostalno učenje upalilo – B2 razina. Nicht schlecht. Upisala sam školu i nakon pet mjeseci imala sam TELC certifikat u rukama. No, nije certifikat bio sve. U isto vrijeme sam dobila i posao u struci u istoj firmi u kojoj je radio i moj muž.
I znam, da će mnogi od vas prvo pomisliti, da je meni lako i da sam se dobro udala. Čula sam to već mnogo puta, ne brinite. Ne promakne ljudima takvo što. I vjerojatno ste u pravu s jedne strane, ali s druge ne zaboravite, da također osim TELC certifikata u rukama imam i diplomu magistarskog studija, koja ima svoju težinu. No, vratimo se na moj njemački…

Tek po dolasku u firmu sam zapravo shvatila, da moje znanje njemačkog i nije baš toliko
sjajno, kao što sam mislila da je. Da, mogla sam se bez problema sporazumijeti sa kolegama, ali na poslu sam morala koristiti riječi iz nekog područja kojeg se nismo dotaknuli u školi. Prilika za posao se otvorila, morala sam i željela sam ju iskoristiti, ali na početku sam se često nalazila u vatri jer je posao trebalo odraditi, a nisam baš bila na „tisa riječima iz tog područja.

Kolege su mi pomagale, kada god je trebalo. Rado su ispravljali moje e-mailove i imali su
strpljenja za moja duga i nespretna izražavanja. Bez njihove pomoći ne bi mi bilo nimalo
lako. Zahvalna sam im na svakoj minuti, koju su odvojili i pomogli mi oko učenja jezika.
Kroz rad sam savladala njemački na jedan drugi način. Također veliku ulogu u mojem učenju imao je i moj muž, koji bi mi satima pričao na njemačkom, kako bih naučila još koju dodatnu riječ i lakše se opustila u razgovoru sa drugim ljudima. On je moja snaga i moja hrabrost. Bez njega bi sve bilo puno teže.

Danas mogu reći, da njemački govorim gotovo jednako dobro kao svoj materinji jezik. Iako
još uvijek svakodnevno učim neke nove riječi i izraze, mogu se bez razmišljanja i onih sitnih
prevođenja u glavi upustiti u bilo kakav razgovor. Zavoljela sam ga i ponosna sam na sebe jer
mi je ono moje „ne bih nikad“ uz puno truda donijelo zapravo puno pozitivnih stvari u životu.
I ne znam što mi nosi sutra. Možda ću se sutra boriti opet sama sa sobom i sa nekim drugim
svojim „ne bih nikad“, ali znam da sam spremna na nove izazove jer se trud uvijek isplati.
Uvijek. Samo trebamo biti uporni i strpljivi. Ništa se ne događa preko noći. Ne postoji neka
dobra vila, koja samo pucne prstima i učini da nam njemački uđe u uho, ali ako nešto zbilja
jako želimo, onda to i možemo. I ono najbitnije, ne smijemo se podcijeniti niti dati, da nas
podcijenjuju jer ne znamo jezik. Mnogi su krenuli u svijet sa nikakvim predznanjem jezika, a uspjeli su se dobro snaći. Početak je uvijek težak, ali nije nemoguće uspjeti u stranom svijetu.

Za kraj želim svima puno uspjeha u postojećim i nekim novim životnim avanturama. Ništa
nije nemoguće… 😊