Svugdje prođi, kući dođi: Iskustvo bauštelca koji je otišao da radi u Njemačku

1445
Foto: Oslobođenje

Svugdje prođi, kući dođi, iskustvo Fahrudina Bendera dopisnika Oslobođenja iz Bihaća, koji je napustio novinarstvo i otišao da radi na bauštelu u Njemačkoj.

Nakon moje bauštelske avanture u Njemačkoj, koju ću vam opisati, ostao sam i dalje član FB grupe Idemo u svijet – Njemačka tako da povremeno pogledam šta se dešava sa braćom u dijaspori. Posljednja objava me je jako zaboljela, jer jedan nesretnik traži pomoć od svojih zemljaka kako bi promijenio poslodavca koji ga prekomjerno maltretira. Nažalost, odgovori naših ljudi većinom su bezosjećajni pa mu savjetuju i pametuju kako mu ima biti svejedno gdje god da radi, jer na svakom poslu u Njemačkoj će da mu slome leđa. Ima istine i u tome, ali ne baš toliko koliko se ona nameće. Jeste, radi se, baš se zapinje i udara junački, ali našim ljudima nikad nije bilo, niti će biti, teško raditi pogotovo za fer plaću.

Šta je sevap

Ono što većina naših ljudi u dijaspori ne želi da prizna, jeste da postoje i oni koji izvuku deblji kraj, to jest da nisu svi kao i oni tako sretni, pametni i uspješni pa da ih ništa drugo ne može nasekirati osim zemljaka kojima treba udijeliti savjet. Činjenica je da je Njemačka surovo kapitalistička zemlja, da njihove ambasade kada daju radne vize, svu moć nad pojedincima dadnu poslodavcu a da se nikad poslije ne zapitaju u kavim okolnostima radnike drže. A poslodavci to znaju iskorištavati i zloupotrebljavati, pogotovo ako je gazda naš čovjek, porijeklom iz Bosne, koji prenese firmaške karafeke, neiživljen, iskompleksiran ili naprosto alkoholičar pa možda i sadista.

Obitelj

Ali niko ne može bolje pametovati kao ti naši ljudi koji tamo imaju više iskustva. Nije to ni pametovanje, da im se ispričam, nego je to taj njemački sistem indoktrinacije za koji se svi prave da i ne postoji. Tako da sam u prva tri mjeseca života u Njemačkoj mislio da mi na čelu piše “ovom čovjeku je sevap udijeliti savjet”. Iako dobar savjet nikada ne odbijam, većinom su to savjeti uprazno, neprimjenjivi, deklamacije očiglednog, a svi počinju sa “ne možeš ti tako, ovdje u Njemačkoj je drugi sistem”… Elem, u Njemačkoj sam završio taman prije nego će početi ova globalna manipulacija sa koronom koja još traje. Bez sumnje, da sam ostao, bilo bi mi gore. Nigdje nije ljepše nego u našoj Bosni i Hercegovini, neka priča ko šta hoće. Nažalost, naša situacija je takva da mnogi moraju otići, a samo sretni kao što sam bio ja, uspiju se vratiti da se zbog toga i ne kaju. Evo kako sam otišao.

Jeftin stan

U USK-u je tada izabrana nova vlast koja je preuzimala sve resurse za sebe i svoje, pa mi je žena ostala bez posla, a ja sam jedva stizao zaraditi za namirnice i kiriju.

Sin mi je već bio u Njemačkoj preko volonterske organizacije, nadajući se da će uspjeti tamo prebaciti studij informatike i elektrotehnike. Kao što i ide, ja sam još dvije godine ranije podnio radni zahtjev u njemačkoj ambasadi, bez ikakvog plana i čisto onako jer se to tako dugo čeka da onda mora da nešto i vrijedi. Termin sam dobio baš u takvom svom teškom periodu da sam odlučio ponijeti se odgovorno ne bih li stvorio bolje uslove za svoju porodicu. Dvije sedmice prije termina otišao sam kao turista u Njemačku i nakon brojnih napitavanja pukom srećom dobijem posao kod nepoznatih, ali naših ljudi iz Bosne. Bez obzira na sve kako se okončalo, hvala im na tome. Međutim, mnogi su me upozoravali da tražim njemačkog poslodavca jer kod naših ljudi zna biti zafrkano.

Nisam im vjerovao, a upravo sam naletio na takvog gazdu. Šta reći o čovjeku koji je služio u Afganistanu i koji je impresioniran psihološkim tehnikama lomljenja duha ljudima, osim sve najbolje jer ja neću da budem od onih koji se povrijeđeni žale. Ali ću zato opisati uslove svog boravka u toj uređenoj i naprednoj zemlji. Naime, niko u Njemačkoj nije našao komotniji, a jeftiniji stan od mene. Prizemlje, odmah na glavnoj ulici, prekoputa crkve, sa dvorištem i svojim parkingom, sa kuhinjom, kupatilom i još tri prostorije. Sve to za 500 eura plus “nebenkosten”.

Dijasporci će mi reći da lažem jer znaju koliko je to jeftino. No kvaka je bila u tome da je mladi bankar, a moj stanodavac, tek kupio tu nekretninu od ureda za migrante pa je sve trebalo renovirati, što meni kao bauštelcu neće biti teško. Uselio sam odmah i počeo nabavljati stvari, maštajući kako ću da dovedem i smjestim porodicu. Stanodavac je u međuvremenu trebao da pusti vodu, struju i grijanje.

Da skratim, to se nikad nije desilo jer administracija i komunalije u Njemačkoj su gore nego kod nas. Tri mjeseca, decembar, januar i februar, spavao sam, živio i umirao od studeni u tom stanu čekajući barem vodu da mi puste. Trošio sam 50 eura sedmično na plinske boce za grijalicu, pored koje se nisam ugrijao niti sam smio zaspati dok gori. Živio sam kao što žive oni migranti u napuštenim objektima po Bihaću, samo što nisam smio ložiti vatru niti sam imao Unu, tako da sam vazda morao tegliti flaše. Istovremeno mi je u firmi bilo sve gore i gore.

Na primjer.U danu renovirunga ošlajfam sve grede kojih inače ima puno na švapskoj kući. Krenem da istresem i očistim šlajfericu, a gazda me napadne kao da dangubim, te naređuje da iz istih stopa i istom mašinom nastavim šlajfati i sve zidove. Mašina, normalno, crkne i gazda pođe praviti zapisnik na moju štetu neprestano gunđajući kako mu se radnici ne isplate. Najavi mi tako i otkaz, posebno naglašavajući da mi je odmah i “abšibung” iz Njemačke jer se on kao poslodavac pita za moj status. Tako je bilo svaki mjesec oko obračuna dnevnica, pa mi prepadnuti radimo još više, često i bez pauze za ručak. Bio sam spreman sve izdržati, zbog budućnosti djece. Ostao sam bez svog mišljenja, progovarao bih samo kad budem šta upitan. Polako sam tonuo u taj njemački sistem. A njemački sistem je, po mom mišljenju, ovakav. Ustaješ prije sunca i radiš čitav dan, vratiš se umoran i prljav pa moraš svoju robu prati jer ne smiješ sutradan na posao sa flekama.

Navečer kada se dođe kući, jedva se ima snage za tuširanje. Oni koji su bolje od mene prošli u Njemačkoj imaju još TV da pogledaju pred spavanje i to je to. Posao – pidžama, što kažu. Povremeni odlazak u supermarket i kupovina brendirane genetski modifikovane hrane je vrhunac dana. A što moja svastika kaže, u Njemačkoj su jedino banane istog okusa kao u Bosni, sve ostalo je drugačije. Ima naših ljudi koji imaju visoku poziciju, društveni život i slično. Ali bojim se da ogromna većina samo sakuplja te euriće i živi za onih desetak dana kada će na godišnji odmor doći kući u Bosnu.

Sad kada je korona i njih uplašila pa pokvarila i tu mogućnost slobodnog putovanja, bojim se da ih je taj globalistički njemački sistem još više stegnuo za gušu. Ostavljam im pravo da kažu da to nije tako, ali takav je moj dojam, tako je to vidjelo moje oko, sklono da registruje bitne detalje.

Lijepa, gizdava

Dan kada sam napustio Njemačku nikad u životu neću zaboraviti. Udarnički smo radili na kući koju je kupio jedan Nijemac po imenu Tomas. Gazda je noć ranije ostao poslije nas da s Tomasom isprazni još koju gajbu piva. Ujutro mu je Švabo prigovorio, a on je odmah naredio da ostavljamo posao, naprasno prekidajući bauštelu kod njega. – Ti ostaješ da sve počistiš, skineš najlone i završiš.

Do 12 sati neću ni tebe da vidim ovdje, kazao mi je gazda. Tako sam i postupio. U 12 sati sam mu javio da sam završio. Ne odgovara ni drugi, ni treći put, čak ni na poruku. Namjerno. Nakon sat vremena zaputim se kući, jer sutra je svakako nedjelja, a pješice jer subotom popodne nema buseva. Ako krenu u mom pravcu, vidjeće me, a neće me poslije 12 sati zateći kod Tomasa, kako mi je i bilo rečeno, a ja nisam želio da pogriješim. Osim toga, sutradan je obračun i svakako je najavio da će mi dati otkaz, što se ponavljalo iz mjeseca u mjesec.

Tabanajući između dva grada u Njemačkoj, nakon dužeg vremena stignem i razmišljati o svemu. Loša situacija, neugodna pozicija, nema mjesta gdje se moja svijest može udobno zavući i radovati budućem ljepšem životu nakon trenutnih patnji. Izdržati i dočekati nije više držalo vodu, mada nisam još razmišljao da odustanem. Cesta bez trotoara i jurnjava kamiona me unervoziše još više.

Nije dalje išlo da imam glavu u crnim oblacima jer će me kamion udariti, ako već ne mislim da se sam bacam pod njega. Šta ću, a ja zapjevam. “Bosno moja, divna mila, lijepa, gizdava…” Iz sve snage. Samo mi došlo. S Bismilom Morate razumjeti da sam ja tip koji napamet zna više pjesmi od Štulića, nego svih sevdalinki zajedno.

Na mobitelu su mi albumi od Fela Kuti do Alt J, nijedne domaće. Jedina domaća pjesma koju sam znao zapjevati bila je ona “Malo je, malo dana” iz filma “Kod amidže Idriza”. Inače bih je sa djecom pjevao za Bajram kod mame i familije da ih razveselimo, a oni su nas zbog toga zvali Bajramski slavuji.

Pješačim i pjevam kroz sred Njemačke Da jedno drugom bol, stvaraaaaamoooo…, za taj dio mora se stati da se iznese. Dana je premalo, te u akšam u daljini vidjeh da sam se počeo približavati svojoj crkvi. Već mi je bilo ponestalo sevdalinki da sam na Ilmihal prešao. Euza, Bismila i Elham, pa redom. Sve naglas i najljepšom melodijom što mogu. Pomislih šta bi rekli moji Bosanci u Njemačkoj da me sad mogu vidjeti, sigurno bi im zvukovi Bosne izbili suzu iz oka, ali bi se brzo prebrali pa bi me izružili što se ne držim “njemačkog sistema”. Od te pomisli se glasno nasmijah. U tom mom putu kao da mi se sve promijenilo, vazduh je postao mekši, priroda zelenija, mjesec i zvijezde sjajniji. Negdje iznad njih je već bilo odlučeno: “Šalji ovu budaletinu nazad u Bosnu” samo što meni još nije bilo dojavljeno. Ujutro stiže gazda, sa gospođom, da mi daju otkaz po dogovoru i, onako usput, ruže i vrijeđaju, daju prijateljske savjete i spočitavaju na dobročinstvu. Prvi put, otkako se to ponavlja, ja sam ravnodušan, smiješim se, kažem “pa dobro, kad je tako, šta ću”.

Na peronu

To ih je strašno iznerviralo jer su mislili da sam prozreo njegovu taktiku.

– Vid’ njega, ti ne bi radio? E sad ti baš neću dati otkaz, radićeš još mart pa ću vidjeti šta ću s tobom, završi gazda ovim riječima i ode. A ja ostadoh osjećajući se kao ona istočnoevropska prostitutka kojoj su uzeli pasoš.

Ali moj bosanski pasoš bio mi je u džepu. U tom momentu sve mi se vratilo, konačno mi se sklopila jasna misao i odluka. Idem ja, brate, kući i to ne čekajući više ni dana bez potrebe. Prvim međugradskim do ubana, podzemnom do aerodroma u Stuttgartu i na peron čekati Kantića za Bosnu.

Sjedim tako i prebirem koliko ću ženi donijeti, slušam životne priče saputnika za Bosnu. Rade iz Mrkonjić-Grada, Sejo iz Zenice, još neki čiča iz Travnika, sve ista priča. Kurvanjske politike, jednako i u Federaciji i u RS-u. Lopovska privatizacija, propale firme, nužda da se bude u Njemačkoj. Ali dobro je sad, snašli smo se. Može se. Ja gledam prekoputa u Mercedesov salon.

Pričam im kako je Švabo, kada su Amerikanci zabranili uvoz mercedesa, zaposlio dodatni broj ljudi da rastave svaki Mercedes u šarafe i tako da ga u dijelovima šalju preko oceana, pa da ga tamo opet sastavljaju i prodaju. Ne možeš Švabu u poslu nadjačati. Ostaće mi žao što nikad neću vidjeti prvu fabriku i Mercedesov muzej ovdje u Stuttgartu, a proboravih relativno dugo šljakajući.

Šta će ti to, pitaju, a ja im kažem da sam najveći zaljubljenik na svijetu u starog 123 jumbaša, da me takav čeka kod kuće i da sam ga poželio ko člana familije.

– Baš si bena, ko da si Hercegovac, a ne Krajišnik, rekoše mi.

Rakija i pivo

A nije, nego o svojim najmilijima dolje u Bosni ne mogu ni početi pričati a da mi suze na oko ne udare. Vraćam im se, a oni radosni čekaju i nisu nimalo razočarani što neće biti eura i što napuštam Njemačku.

Još jedna neprospavana noć u busu i stigosmo na granicu BiH kod Bosanske Gradiške. Kada se iz Evrope, u šta ubrajam i Hrvatsku, pređe u BiH, prvo što se da primijetiti jeste da vještačka svjetlost izgubi više od pola sjaja.

Čak i ako se pojavi poneki neon u BiH, dođe tako smiješan i primitivan. Gledajući kroz prozor busa u kuće u daljini oko Save, zakleo bih se da u njima svijeće gore.

Toliko kurvanjska Evropa vuče električne energije na svoj raskoš i kapitalistički razvrat, da izgleda kao da u Bosni ostaje tek toliko da može puniti ljudima mobitele. Tako odvukoše i svu našu snagu, našu djecu.

Autobus staje kod prve drumske kafane u Bosni i ja naručujem rakiju i pivo, sebi i svom saputniku za šankom, random bauštelcu iz Prijedora.

Čovjek je stariji i iskusniji, ali je nekako sapet. Gleda u mene i čudi se mom osmijehu. Kao da mi nevještim nizom riječi želi reći da mi, kad dođemo na odmor u Bosnu, ne dopuštamo sebi da se toliko radujemo, jer će manje bolno biti opet se vraćati nazad.

Ja se ne vraćam, govorim mu ponosno, a on meni, nego šta ćeš, propadati ovdje u Bosni. I bi mnogi tako rekli, eno ga, vratio se, ali meni je svejedno. Osim toga, moja dobra raja iz Oslobođenja me je primila nazad, bujrum živjećemo ovdje onako kako se može i zajedno.

Propaganda

A sa našim dijasporcima nemam namjeru raspravljati se, niti su oni bogati niti sam ja siromah. Realnost nije na društvenim mrežama gdje se kao otrov iz želudaca prosipa gnjev protiv svake mogućnosti/nemogućnosti, teme i specifičnosti života u Bosni.

Moje je mišljenje, a na njega imam pravo, da je neki zloduh napravio kampanju urezavši u svijest naših ljudi kako se iz Bosne mora ići, jer nema pravde, poštenja, razuma, dogovora itd. Ne valja sistem ili nema sistema, kažu, dok je dobar njemački sistem, evropski, a ja bih rekao globalističko-kapitalistički i bankarski. Ukratko bezdušni. Sve se svodi na eure, na prodaju sebe.

Na istu tu propagandu, ja mislim, nasjeli su i milioni ovih migranata koji preko BiH i Sredozemlja sad gaze, da se odazovu tamo gdje će im dati broj socijalnog.

Ista je to politika, samo su njeni putevi malo drugačiji. Imao sam sreću u nesreći da u Njemačkoj budem u onih 1% naših koji se ne snađu, gdje sam možda bio i u top 10 najgorih slučajeva. Iskreno mislim da je tako bolje, jer da sam se snašao, nikad se ne bih vratio i bio bih izgubljen što se mene tiče.

Ovako smatram da me moj gospodar voli pa mi je dao blagodat da živim u svojoj zemlji. Bio sam i u ratu. Moji drugovi su ginuli pored mene. Ništa mi nismo izborili niti dobili a da već nismo imali. To je mjesto gdje smo se rodili i gdje ćemo ukopani biti.

To je jedino brdo za koje vrijedi ginuti. Administracija i politika su tu sporedna stvar. Hoćemo li lijepo živjeti ili ćemo na teška iskušenja udariti i to je dio individualnih sudbina. Ja nisam spreman kukati na okolnosti i nikoga ne mrzim. To je preteška aždaha da se nosi za vratom.

Otkako prihvatih da svoju smrt u svojoj domovini čekam, smiren sam, a svaki dan mi je sve ljepši i ljepši. Žao mi je svih onih duboko razočaranih duša u Bosni koje naizgled nemaju izlaz, koje me mogu demantovati počevši riječima “lako je tebi govoriti” pa dalje redom navoditi.

Ali zapadao sam i ja u dugove, u siromaštvo, imajući par kragni za vratom, ostajao bez posla, čitav život kirijaš. Od briga u Bosni sam ličio na očerupanu kokoš, imao sam ćelave rupe na kosi i bradi, alopecija kakva samo od stresa može nastati. Znaju oni koji su me tad vidjeli.

Da nisam tako prolazio, ne bih izdržao hladnu zimu u njemačkom mraku, bez struje, grijanja i vode. Naviknut na odricanja, mislio sam da to sve treba trpjeti da bi bilo bolje. Ko je navikao tako sebe progoniti, lako može zaboraviti na put koji vodi kući.

A kući je najljepše…